Country iza rešetaka

Country iza rešetaka

Burnettove su glazbene nadopune posve kompatibilne s pjesmama koje Cash i njegovi kolege pjevači izvode na pozornici. Country se dodiruje s countryjem

Filmovi biografskoga karaktera o glazbenicima uvijek nude veliku količinu glazbenog materijala. U tom smislu, biografija Johnnyja Casha Hod po rubu nije nimalo drukčija. Koristeći se pjesmama popularnoga country–glazbenika, redatelj James Mangold film do vrha ispunjava pjesmama. I ne samo njima, nego i glazbom T–Bone Burnetta, glazbenika i glazbenog producenta koji se proslavio zahvaljujući nadziranju, biranju i produciranju glazbe za albume filmova Tko je ovdje lud? i Studengora. Kao ljubitelj i veliki poznavatelj countryja Burnett je vjerojatno bio jedina osoba kojoj se redatelj Mangold mogao obratiti s povjerenjem. I doista, skladatelj i producent ozbiljno je shvatio svoju zadaću — malu, ali vrijednu filmsku ulogu, koja je tražila da uz pomoć gitare oblikuje dodatnu filmsku glazbu. Za razliku od filma Planina Brokeback, gdje se glazbom željelo postići slično, ali je Gustavo Santaolalla zadržao poziciju neutralna promatrača, Burnettova glazba — koliko god svedena na jedan goli instrument — dublje je iskazala kvalitetu glazbenosti te je (također nenametljivo, ali uvjerljivije) prodrla u emotivne sastavnice Cashove biografije. Doduše, ni T–Bone Burnett ne dopušta navale emocija, jer slinavost nije ni pripadala temeljnom filmskom zamišljaju. Mirno prihvaćanje životnih situacija dio je Cashova karaktera i mentaliteta sredine u kojemu je odrastao, ali ni veliki životni događaji — poput odlaska od žene koju ne voli i poput odvikavanja od droge — pokazuju da se svaka kriza može prebroditi. Osim toga, Burnettove su glazbene nadopune posve kompatibilne s pjesmama koje Cash i njegovi kolege pjevači izvode na pozornici. Country se dodiruje s countryjem pa je Johnnyjevo recitiranje na kiši dok ga melodijski prati Burnettova gitara jasan znak trenutnog i budućeg glazbotvorstva. Film ponekad eksplicitno prikazuje skladanje (Cash u vojsci prebire po gitari), a ponekad je jasno kako ono dolazi iz svakodnevnih životnih situacija (osjećajima ispunjena June govori samoj sebi da je iznutra »peče, peče, peče...«, što će postati tekstovnom okosnicom jedne od najpopularnijih Johnnyjevih pjesama, Ring of Fire). Pjesme su, jasno, upotrijebljene i u gotovom izdanju, odnosno izvedene su na pozornicama tijekom bezbrojnih turneja. A glumci ne pjevaju na playback, nego sami izvode songove (zvučni bariton Joaquina Phoenixa i reski, odlučni glas Reese Witherspoon pokazali su se kao pravo iznenađenje — i po kvaliteti i po oponašateljskoj snazi). Osim moćnim glumačkim izvedbama, redatelj se kod gotovih pjesama koristi i uobičajenim prizorno–neprizornim trikom: pjesme s pozornica postaju neprizorni temelj za povezivanje kadrova različitih životnih situacija. I Walk The Line (prema kojoj je film dobio ime) prati važno saznanje da se June udala, a That’s All Right Mama (koju ne pjeva Johnny Cash, nego njegov slavni kolega Elvis Presley) prati neslavni obiteljski život prvog braka. To ukazuje na višeslojno redateljsko razmišljanje: ne prikazuje se samo Johnny Cash, nego svijet i vrijeme u kojemu je on živio. Tako film kreće iz glazbe i u njoj završava — zahvaljujući glumačkom angažmanu, zahvaljujući strukturi (zatvorski okvir i pjesma Folsom Prison) i redateljskom zamišljaju, ali i zahvaljujući kvalitetnim glazbenim nadopunama T–Bone Burnetta.

Irena Paulus