BERLIN KAKAV JE NEKADA BIO

BERLIN KAKAV JE NEKADA BIO

Berlin – simfonija velegrada sugestivno je remek–djelo koje finim prepletom dokumentarističkih prizora iz života megapolisa s eksperimentalističkim interpolacijama postiže začudne efekte

Na ekranu kina na Tuškancu zatreperiše i kadrovi antologijskih djela njemačkog avangardnog filma iz dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Mlada je publika mogla vidjeti glasovita ostvarenja Vikinga Eggelinga, Hansa Richtera, Oskara Fischingera, Walthera Ruttmanna, Laszla Moholy–Nagya, Wernera Graeffa, Lotte Reininger i Rudolfa Phenningera. No, njemački filmovi iz toga doba tek su dio tzv. prve avangarde, koja se, približno istodobno, oglasila u Francuskoj (impresionizam, nadrealizam i dadaizam) i u SSSR– u (sovjetski revolucionarni film). Njemački ogranak pokreta temelji poetiku na likovnosti, na slici koja je — prisvojivši pokret — zaživjela u vremenu. Apsolutna usmjerenost njemačkih autora na ritmički maštovita razigravanja mahom geometrijskih oblika i podvrgavanje strukturalnim osobitostima glazbe (film kao vizualna glazba), bila je nošena idejom tvorbe autohtona medija koji zagovara radikalni raskid s kinematografskim iluzionizmom, s narativnošću. Programska težnja tzv. apsolutnom, čistom filmu iznjedrila je pregršti efektnih minijatura, koje se, dajući bitne prinose duhu filmskog eksperimentalizma i ne zazirući od duhovitih poigravanja (animiranim) grafičkim oblicima, propitkuju i o purističkim obilježjima medija stiješnjena zadanošću izvedbenih načela. »Filmski stvaratelj«, tvrdi jedan od vodećih Walther Ruttmann, »treba raditi s materijalom kao da ima kist i paletu. Jer on je vizualni umjetnik; filmska je umjetnost vizualna umjetnost.« Mlade se publike, za uzbudljive zagrebačke prezentacije njemačkog avangardnog filma, osobito dojmio upravo cjelovečernji Ruttmannov film Berlin – simfonija velegrada (Berlin – Die Sinphonie der Grossstadt) iz l927. Riječ je o sugestivnu remek–djelu koje finim prepletom dokumentarističkih prizora iz života megapolisa s eksperimentalističkim interpolacijama (osobito u području montaže) postiže začudne efekte buđenja velikoga grada iz noćne obamrlosti i postupna simfonična prožimanja njegovih golemih ljudskih, prometnih i radnih potencijala s frenetičnim ritmom moćna urbaniteta. Zapravo, uvodni ranojutarnji prizori sumračna i prazna velegrada, kada se na ulici klati tek osamljeni policajac u društvu psa, djeluju nekako nestvarno, eterično — poput lirski nadahnutih grafičkih otisaka. A opet, i toliko opipljivo stvarno da nam se, oduzeta daha, čini kao da je Kronos osobno iz uzništva arhiva izvukao i rasprostro pred nama neku paralelnu stvarnost što svjedoči o mirakulu začudno upamćena prolazna trenutka, kojemu je autorski dodir podario auru svevremenosti. Kobilicu dramaturške nosivosti filma Ruttmann temelji na ljudima koji, istjerani iz svojih nastamba i kuća, sve u šesnaest praše gradskim ulicama; za neke se točno zna kamo idu, za neke se ne zna, ali svi su oni tek dio pomno planirana autorskog sustava što se — uz magistralno graduiranje sve većih formacija užurbanih ljudi na ulicama — zapravo montažno i ritmički efektno poigrava tim ljudima hodačima, dinamikom prometala, automatiziranim strojevima koji obavljaju radne cikluse bez pomoći ljudske ruke, probuđenim i zahuktalim gradom u cjelini. No, Ruttmannova efektna strukturalna poigravanja, utemeljena i na slijedu sve kraćih kadrova, ne priječe nas da — u pregrštima lucidno uhvaćenih prizora s gradskih ulica — bljeskovito zapažamo štošta o ljudima koji se žure — primjerice, očite klasne razlike, ali i visok standard onih koji su na dnu društvene ljestvice, potom snalaženje i ponašanje ljudi u gradskoj vrevi, način hodanja lijepo odjevenih dama ili ponešto krute gospode. U djelićima sekunde uspijevamo uhvatiti čak i karakterna obilježja pojedinaca. Napokon, sveukupni urbani materijal filma sugestivno, svakom porom, opipljivo emanira duh dinamičnog vremena. Film Berlin – simfonija velegrada inicirao je bio pravu poplavu sličnih ostvarenja u svijetu, između ostalih i Vertovljevu Simfoniju Dombasa (1930). U užurbanu protagonistu, hodaču iz Martinčeva filma Kuća na pijesku, također prepoznajemo dodir Ruttmannove poetike.

Petar Krelja