3 x SLOMLJENI IDEALIZAM

3 x SLOMLJENI IDEALIZAM

U već klasičnu prijevodu Čede Price, Ivica Kunčević ne nastoji toliko na stvaranju čehovljevskog ozračja, koliko na znalačkoj ritmizaciji igre u osjećaju usudnoga koji se zgušnjava glumačkim izražajem. Sabranošću i transparencijom Kunčevićevo redateljsko viđenje Triju sestara definitivno postavlja visok standard tumačenja Čehova u hrvatskom kazalištu

Mnogim suvremenim izvedbama Triju sestara polazište je Čehovljeva izjava kako su njegove drame zapravo komedije, čime se suprotstavio cmizdravu nagnuću tumačâ mnogih njegovih likova, osobito onih slavenskih. Time je htio obeshrabriti sućut gledalaca za njegove osobe i onda kada slika njihovih životnih slomova nezadrživo na to potiče. Ako ima nešto teže od pisanja drame, onda je to pisanje komedije, pogotovu ako ona ne ide putem izrazite žanrovske stilizacije svojstvene povijesnim primjerima komedije. Čehov je time najavio mogućnost mješovitoga žanra, odnosno žanrovskog prijevoja koji će ostvariti tek Ödön von Horváth. U formuli triju sestara Čehov namjerno ili slučajno ima na umu tri parke, ali ne one koje sudbinu kroje, nego koje sudbinu trpe u njezinim neočekivanim i kobnim obratima, potpuno oprečnim od one početno željene: vratiti se u Moskvu. Nepoznanica njihove sudbine njihov je sentimentalni život. One vole ili su voljene, ali na način koji ne dovodi do ispunjenja, čime je njihov poželjni životni put žalosno presječen. Umijeće Čehovljeva pogona nesreće sastoji se u polaganu i nevidljivu pripremanju konačne nemogućnosti, u kojoj se, kao u konačnoj amblematskoj živoj skulpturi na kraju ove predstave, grle sudbine triju sestara. Ivica Kunčević, redatelj Ivanova s početka osamdesetih godina prošloga stoljeća, najboljega Čehova kojeg smo vidjeli u hrvatskom kazalištu, pristupa Trima sestrama sa strpljenjem igrača na duge pruge. U polaganoj, ali neumoljivoj gradaciji redatelj kao da potajno prikuplja dokazni materijal za Čehovljevu tezu iz idealizma sestara, koji se stalno slama o banalnost i prosječnost okoline. Redatelj pritom ima stalno na umu da Čehov kao malokoji dramatičar voli ljude te jedva dopušta da se neki njegov lik makar i djelomice nazove negativcem, recimo u slučaju Nataše Ivanovne, što bi omogućavalo tvrdnju kako je time u predstavu uveden na stražnja vrata antički usud. U opravdanoj težnji da, kao u slučaju Ivanova, posvijetli gamu Triju sestara, Kunčević je podijelio njihove uloge mlađim glumicama, da bi izdaleka pripremio što jači učinak raspleta. Isto vrijedi za diskretno obilježavanje lika Saljonija, kao bezazlena uzročnika Irinine nesreće. U glumačkom smislu predstavu nosi iznimno uigrani ansambl, u prvom redu vrlo različite sestre: optimistična Olga (Olga Pakalović), zaigrana Irina (Zrinka Cvitešić) i mračno slutljiva Maša (Ana Begić). Dopunjuje ih u karakternoj raznolikosti časnički skup, solidni Dragan Despot kao Veršinin, odveć zatvoreni Tusenbach Gorana Grgića, nemaštoviti Saljonij Alena Šalinovića, Čebutikin Zvonimira Zoričića, koji je napravio sjajan, upravo hudožestveni portret ostarjeloga vojnog liječnika, a isto se može reći i za Feraponta Žarka Potočnjaka. Lik Nataše i Kuligina kao da su došli iz komedije dell’arte, što je na neki način sugeriraju i interpretacije Ivane Boban i Milana Pleštine. U tumačenju slično koncipirana lika Prozorova uspješniji je bio Jerko Marčić. Scenograf Ivica Prlender vrlo je jednostavno i učinkovito pregradio prostor poluprozirnom opnom kroz koju će dolaziti, naslućuje se, udarci sudbine. U već klasičnu prijevodu Čede Price, Ivica Kunčević ne nastoji toliko na stvaranju čehovljevskog ozračja, koliko na znalačkoj ritmizaciji igre u osjećaju usudnoga koji se zgušnjava glumačkim izražajem. Sabranošću i transparencijom Kunčevićevo redateljsko viđenje Triju sestara definitivno postavlja visok standard tumačenja Čehova u hrvatskom kazalištu.

Zvonimir Mrkonjić