Veliki u malome: Beč susreće Zagreb

Veliki u malome: Beč susreće Zagreb

Čak ni nepopularna i svakako neprimjerena koncertna izvedba jedne par excellence opera buffa s onodobnom manirom recitativa secco i rjeđe accompagnato, kao važnim izrazom podcrtavanja dramsko–komičnoga zapleta (čembalo: Speranza Scappucci), nije mogla zasjeniti sjaj Mozartove ruke

Napokon i ti koncerti stoljeća! Premda, valja reći, u posljednje vrijeme bilo je dosta sličnih stoljetnih zbivanja na zagrebačkim glazbenim podijima, na koja će se, uz veliku organizacijsku logistiku Koncertne direkcije Zagreb, i najviše državne, prije svega političko–gospodarstveno–bankarske snage, potrošiti u našoj kulturi inače rijetko angažirana, izvanglazbena, dakako, energija. A kako i ne bi kad se tek najstariji, a zatim i oni nešto mlađi možda sjećaju jako davnih četrdesetih i sedamdesetih prošloga stoljeća, kada je Bečka državna opera u malome Beču, Zagrebu, prikazala tradiciju od velikoga stila, a svirači njezina orkestra najavili ruku produžena majstorstva i za prvi i za posljednji pult Bečke filharmonije kao zlatna uzorka sa svjetskoga zemljovida. I evo ih, veliki u malome i poslije toliko ljeta u susretu sa Zagrebom kao domaćinom Dana grada Beča (19. i 20. veljače, Dvorana Lisinski), s najboljim proizvodima austrijske kulture kao prvoklasnim darom hrvatskoj, istina financijski probranoj publici, ali i dalje publici i gladnoj i žednoj i reda u glazbi i glazbe Amadeusa Mozarta i pobjegla mu srodnika Beethovena kao zaključnoga lista s veletrolista bečke klasike. I motiv 250. obljetnice Mozartova rođenja na zagrebačkome je gostovanju Bečke državne opere imao posebno značenje: od vanjskoga okvira stići do standarda s dubinskim sadržajem jedne od najistaknutijih kuća na svijetu, gdje dramma giocoso Cosi fan tutte, prema libretu Lorenza da Pontea, najavljuje novorođeni bljesak nepravedno zanemarena Amadeusova djela iz 1790, sa sjajnim arijama, duetima, kvartetima i sekstetima. I ništa stoga, čak ni nepopularna i svakako neprimjerena koncertna izvedba jedne par excellence opera buffa s onodobnom manirom recitativa secco i rjeđe accompagnato, kao važnim izrazom podcrtavanja dramsko–komičnoga zapleta (čembalo: Speranza Scappucci), nije mogla zasjeniti sjaj Mozartove ruke. Bečki nenametljivo i po naravi stvari razumljivo fino muzičko tkanje dirigenta Petera Schneidera pritom je cjelini provedbe osiguralo stilski besprijekornu notu izvornika, a kvantitativno skroman prinos glasovno odlična maloga sastava zbora od osam ženskih i osam muških pjevača, u slozi je s orkestralnom čistoćom najvišega ranga pripremio prostor za scenski ipak najprimamljivije zbivanje: ljubavničko–ljubavnim spletkama trostruko ulančan pjev solističko–vokalnoga para uz koji svaka opera prolazi ili pada. I tu dolazimo do prvih i nimalo nebitnih poteškoća s koncertnim postavom i ne samo Cosi fan tutte, koji ćemo, što se zagrebačkoga doživljaja tiče, pamtiti po boljemu muškome tercetu i izrazito lošijemu i neujednačenijemu, jer tako čine sve, ženskome, predvođenu glasovno šupljim sopranom Rumunjke Simine Ivan kao sobarice Despine.Nije to zapravo glas ni za zagrebačku Komediju, a pogotovo ne u zaštiti branda Bečke državne opere, pod čijom se kupolom top–kriterija, eto, čuje i Njemica Melanie Diener (u posljednjem trenutku zamijenila najavljenu Talijanku Adrianu Damato) s nedosegnutim dubinama i sumnjivim visinama, uza zlorabljeno farbanje delikatnih registara i pridruženi odzvon opasna tremola. I zato je glanc–arija Fiordiligi Come scoglio pobrala pljesak tek po navadi uobičajene operne dramaturgije s otvorene scene, na kojoj će se, pak, posvema zasluženo, s lijepim falsetnim pianima i zvonkom emisijom tona, kočoperiti Ferrandova Un’ aura amorosa u sočnoj i pjevački sigurno artikuliranoj izvedbi albanskoga tenora Saimira Pirgua. Austrijski, baritonsko–basovski dvojac, Adrian Eroed i Wolfgang Bankl kao Guglielmo i Don Alfonso, vrlo je pouzdano parirao scenskim naznakama pjevački sigurne njemačke mezzosopranistice svijetle boje Cornelije Salje, čija Dorabella, uz Pirguova Ferranda, ostaje svjetlija točka vokalnosolističkoga instrumentarija putne bečke priče o prevrtljivo nepouzdanim ženskim srcima. I je li onda takva mobilna koncepcija Cosi fan tutte što nakon Salzburga i Zagreba put–putuje diljem kugle zemaljske, tom istome svijetu objavila i krizu današnjega pjevačkoga kadra?! Uz palac dolje, a za flah pjevanje — da, uz palac gore, a za prvorazrednu organizaciju tonskoga (muzičkoga) totala — ne, koju će i večer poslije u bravuroznim prestissimo–eskapadama prikazati i Bečka filharmonija i dirigent Peter Schneider. Ni Janica naša Kostelić, ‘ajmo se malo i mocartovski našaliti, ne bi mogla kroz šumu furiozno usitnjenih vrata, koja su u svakoj, baš u svakoj, i najkraćoj notnoj vrijednosti, fenomenalno točno i muzikalno dostigli bečki filharmoničari u finalu Beethovenove Eroike! Dosljedno i čvrsto obranivši svoj pogled na (i) potresni heroizam bonskoga majstora i bečkoga klasika s ranoromantičnoga brda, Peter Schneider virtuozno je razigrao i tako razigran zvuk orkestra s miomirisima najrazličitijih boja, gdje, kakvi li samo gudači, senzualno priljubljuju glavu uz transparentni poziv puhača na prijelomnicu akcije iz Beethovenove 3. simfonije u Es–duru. Hoću vjerovati slučajan izlet roga u nepoznato poskliznuće carstva intonacijskoga sunca ni za treptaj nije, dakako, srušio gromaču Beethovenove Uvertire Leonora br. 3 u C–duru s početka večeri, koja će već od prvoga takta, urbi et orbi, ponosno zaoriti: mi smo među najboljima! A da savršeno očito ne smije ili ne može biti savršeno, u stilu ironije nad ironijom pobrinuo se, poput slučaja pjevača za Cosi fan tutte, upravo koncertni majstor Bečke filharmonije Werner Hink kao solist u tri kraće Mozartove skladbe. Najprije, Hink nije koncertant i svira onako kako to disciplina orkestralnoga zajedništva i propisuje: ton je projekcija tuttija i snage dirigentova vodstva! Još više zvoni način na koji je gospodin iskitio Ronda u B–duru i Rondo u C–duru te Adagio u E–duru. A taj je sve samo ne Amadeusova porculanska melodija u prirodnosti svoje jednostavnosti i genijalnosti, uz koju se, valjda zbog štedljivosti štedljivih Austrijanaca, Werner Hink odjednom, eto, pojavio kao violinist sa solističkim glasom u Zagrebu i bez prava glasa na svjetskim pozornicama. No, dobro, veliki malomu katkada i nehotično povrijede taštinu, a u dvodnevnome susretu sa Zagrebom staromu je Agramu nitko drugi doli sam Beč iz Amadeusove domovine (!) prikazao provincijalno ladanjsku varijaciju na Mozart–kugle s toliko mnogo šećera da je slatko na kraju postalo gorko — i neprobavljivo! Toliko o Hinkovoj, loše mišljenoj salonskoj agogici, o frazi, dahu i ukrasu, o naglascima i slatkastu legatu uz koje se tanca — i pije pivo! Naputak: zaboraviti što hitrije i što brže, zbog uspomene na ozbiljne vrijednosti austrijskih zaštitnih znakova i izvoznih svetinja, na čelu s Bečkom državnom operom i Bečkom filharmonijom.