UREDNIK

UREDNIK

Vidim da se kod nas sve više pažnje posvećuje ljudima koji uređuju knjige. Dapače, osnivaju se i biblioteke koje se zovu Taj i Taj vam predstavlja ili Taj i Taj bira za vas. To je svakako dobro. Mene jedino muči pitanje kako se postaje onaj koji bira ili predstavlja. Što čovjek mora učiniti, koje osobine mora posjedovati da bi mogao postati urednikom?

OSOBINE UREDNIKA

Neke od tih osobina lako je nabrojiti. Urednik mora biti načitan, posjedovati uvid u razne svjetske literature, što obično znači da mora poznavati i jezike. Nadalje, mora imati određeni senzibilitet: ne smije, dakle, biti isključiv, niti konzervativan, niti ludo avangardan, a treba biti kadar da oslušne bilo svojega vremena. Napokon, mora on imati i stanovite moralne kvalitete: spremnost da zastupa svoje mišljenje i svoj izbor ako mu poslovodstvo kuće stane prigovarati, sposobnost da svoje knjige brani i u javnosti, snagu da stane iza pisca u kojeg vjeruje a koji, možda, na prvim koracima ne postiže uspjeh. E, sad: koliko ima ljudi koji posjeduju sve te osobine? Ima ih, složit ćete se, mnogo: i onih sa širokim vidicima, i onih s modernim senzibilitetom, i onih s moralnim kvalitetama, a i onih u kojima je sve to sjedinjeno. Pa, ako je tako, imamo li mnogo dobrih urednika? Nemamo. Dapače, imamo ih izrazito malo, a još je manje onih koji se kao urednici uspiju profilirati i ostati zapamćeni. Odakle to dolazi? Ja mislim da dolazi odatle što dobar urednik, osim svih nabrojenih kvaliteta, mora imati još jednu, a to je talent. Čovjek se naprosto mora za to roditi, kao što se netko drugi rađa za pisca. Pa kao što je zagonetno kako pisac uspijeva napisati vrijedne knjige, tako je zagonetno i kako urednik uspijeva načiniti uspješne biblioteke. Uzmite samo najslavnijega našeg urednika svih vremena, Zlatka Crnkovića. Sasvim je očito da on nije imao nikakvu uredničku metodu, da nije svoj posao obavljao kao zanat koji se može naučiti ili na drugoga prenijeti. On ga je obavljao onako kako se prakticira umjetnička djelatnost: po slutnji, po špurijusu, često ne znajući ni sam zašto postupa onako kako postupa, baš kao da ga vode muze. Istina jest da je zavirivao u svjetske top–liste, istina jest da je pratio književne priloge raznih stranih novina, ali sve to još uvijek ništa ne objašnjava. Jer, često je svoje knjige izdavao bez obzira na te top–liste i kulturne priloge, pa je opet postizao uspjehe. To se najbolje vidi po domaćim naslovima koje je objavljivao. Tu mu nisu mogli pomoći nikakvi strani primjeri, nego je odlučivao sam, i upravo su domaće knjige bile najuspješnije u njegovim bibliotekama. Crnković je, da skratimo priču, radio svoj posao kreativno, a uređivanje knjiga bilo je njegov najveći dar. I, sad dolazimo do onoga najglavnijeg: kako je Zlatko Crnković postao urednikom? Postao je, da prostite, slučajno. Do tada je bio profesionalni prevodilac, i nije ni sanjao da će se ikad okušati u uređivanju knjiga. Onda je u »Znanju« ostalo prazno mjesto urednika, i netko se sjetio Crnkovića. On je pak odlučio da se okuša, i tako pronašao svoju pravu životnu stazu. A moglo se dogoditi i sasvim drugačije. I sad, potrebno je sjetiti se što je sve Crnković učinio za suvremenu hrvatsku književnost, pa da čovjeka prođu trnci. Mnoge knjige — mnoge vrijedne i utjecajne knjige — ne bi bile nikada napisane da ih Crnković nije od pisaca naručio, da ih nije redigirao, ili da naprosto nije postojala njegova biblioteka »Hit« koju su mnogi autori imali na umu već dok su pisali. Bez njega i njegova uredničkog rada naš bi književni krajolik izgledao posve drugačije, a naša literarna povijest imala bi drugačiji tok.

PITANJE S DVA ODGOVORA

A vidjeli smo, moglo se dogoditi da Crnković ne postane urednik, da nikad ne otkrije svoj glavni talent. Moglo se, dakle, dogoditi da naša književnost udari drugačijim putem. I, zato se sad pred nas postavlja silno važno pitanje: što zapravo odlučuje o smjeru i razvoju nacionalne književnosti? Ako su urednici toliko važni — barem neki — i ako u isto vrijeme oni postaju urednicima stjecajem okolnosti, kao što je i Crnković postao, što onda odlučuje? Postoje dva odgovora. Jedan glasi: sve je tek puki slučaj. Dogodilo se ovako kako se dogodilo, ali se moglo dogoditi i drugačije. Da Crnković nije postao urednik, imali bismo drugačiju književnu situaciju i o svojoj bismo literaturi drugačije mislili. A ako je sve toliko podložno slučaju, onda očito i nije pretjerano važno, pa zato naše priče o tome da nam književnost određuje nacionalni identitet nisu drugo nego tlapnje. Drugi odgovor posve je suprotan: slučaja nema, nego o svemu odlučuje povijesna zakonitost. Ni Crnković zapravo nije postao urednikom slučajno, nego su povijesne okolnosti — djelujući na svoj teško spoznatljiv, ali neumoljiv način — upravo njega dovele na to mjesto, jer je razvoj naše književnosti takva urednika tražio. Crnković je, drugim riječima, bio oruđe dijalektike povijesti, pa nije on oblikovao tu povijest, nego je ona oblikovala njega i njime se poslužila. A to je razlog da ga još više poštujemo. Koji je od ta dva odgovora točan? Ne bih znao odlučno odgovoriti na to pitanje. Mogu samo konstatirati koji je odgovor prevladao, u koji više ljudi vjeruje danas i ovdje. Reklo bi se da je to ova druga, zakonita, hegelovska varijanta, po kojoj je urednik zakonita pojava. A to sudim upravo po činjenici da se biblioteke nazivaju po urednicima, i da nose njihova imena. Pa ako svi ti urednici budu bar malo nalik Crnkoviću, možemo biti zadovoljni.