TRI DIMENZIJE

TRI DIMENZIJE

Film Capote ostvarenje je koje se gleda, osjeća, ali i misli, što je razina koju malo koje suvremeno filmsko djelo doseže

Bez poteškoća možemo utvrditi da i domaći kinopostav zorno svjedoči o predoskarovskoj groznici, a neupitno je da i film Capote redatelja Bennetta Millera s pet važnih nominacija za glasovitu nagradu Američke filmske akademije možemo uvrstiti u tu skupinu. Taj je film drama zasnovana na izravnim biografskim podacima iz životopisa znamenitog američkog pisca Trumana Capotea, a obuhvaća razdoblje stvaranja njegova ne– fikcijskog romana Hladnokrvno ubojstvo u povodu kojega se pisac upustio u opsežna istraživanja teškoga zločina što je zadesio malu zajednicu u saveznoj državi Kanzas. Redatelj Miller i scenarist debitant Dan Futterman i samu razdoblju i zbivanjima prilaze s osobitom pozornošću, tako da gledatelj u recepciji nema poteškoća u sagledavanju pojedinih razina filmske cjeline. Napetost što obilježava film postignuta je ne samo iznimnom karakterizacijom protagonista ili njihovih međusobnih odnosa nego i samom situacijom, u kojoj je iščekivanje podjednako važno kao i počinjen zločin. Scenarist Futterman očito poznaje zakonitosti dramaturgije filmskoga scenarističkog predloška, jer u njegovu oblikovanju toga temeljnog dijela filmske građe teško možemo pronaći bilo kakve pukotine. Scenarij Capotea čvrsta je cjelina, dostatno izgrađena da bi ostala otvorena slojevitom redateljevu uprizorenju. I nema dvojbe da očitovanje više razina filmske zbilje potpomaže stvaralačkom uspjehu Capotea, već i zbog toga što u piščevoj opstojnosti uočavamo i pripadnost mondenom okružju, ali i potpunu posvećenost vlastitim istraživanjima. Usredotočenost na zadatak mijenja i piščeve odnose s uvriježenim okružjem u kojem je dotad zaštićeno obitavao, ali i njegovu percepciju svijeta, kao i njegovu osobnost. U pomno razrađenoj dramaturgiji autori toga filma središnji su piščev lik (izvrsni Philip Seymour Hoffman) proveli od znatiželjna svjedoka istrage počinjena zločina u kojoj mu djelovanje obilježavaju pomoćnica Harper Lee (suzdržana osobnost Catherine Keener) i istražitelj Alvin Dewey (prokušani Chris Cooper), pa sve do nesputanih pokušaja prodiranja u motivacijske sklopove samih počinitelja u kojima postaje presudan odnos pisca i jednog od počinitelja Perryja Smitha (nužno ambivalentna izvedba Cliftona Collinsa Jr–a). Povezanost tih dvaju likova, te spoznaje s kojima se piščev lik mora suočiti, dostatno su snažne da bi izmijenile i samo piščevo djelovanje, ali i da gledatelj nužno mora postati više no pukim svjedokom prikazanoga. Slikovnost je filma iznimna i temeljena ponajprije na promišljenoj uporabi redateljskih postupaka, svrhovitom i potpuno primjerenu izboru planova, u kojem čak i naizgled prijelazni totali što povezuju sekvence zadobivaju vrijednost slikarskog. Izmjena kadrova, kao i preklapanja slikovnog i zvukovnog u izvedbi montažera Christophera Tellefsena u potpunoj su funkciji oblikovanja strukture filmskog ritma, a nedvojbeno je dojmljivosti filma pomogao i snimateljski rad Adama Kimmela. Kimmel pomnim izborom boja i uporabom svjetla gradi zamalo treću dimenziju filma, odnosno približava ga gledateljevoj percepciji. Okružja u kojima se odigrava radnja postaju uvjerljivijima, a likovi i njihovi postupci, ako ne i razumljiviji, barem dojmljiviji. Uz već navedenu snažnu izvedbu gotovo cjelokupnoga glumačkog postava, nužno je istaknuti i glazbeno obilježje Mychaela Danne u približavanju razdoblja i događaja. Svi sastojci filmskoga tkiva u sagledavanju mogu postati i više nego njihov puki zbroj. Tako je film Capote ostvarenje koje se gleda, osjeća, ali i misli, što je razina koju malokoje suvremeno filmsko djelo doseže.

Tomislav Čegir