TARANTINO PREDSTAVLJA

TARANTINO PREDSTAVLJA

Hostel nije zaslužio kinodistribuciju, nego bi mu prije odgovarala straight-to-video-etiketa

Još pedesetih i šezdesetih godina na malim ekranima bila je popularna serija polusatnih filmova Alfred Hitchock predstavlja, koji s legendarnim Hitchem nisu imali nikakve veze, osim da privuku publiku. Slični efekt polučuje i najnoviji horor suludog Elija Rotha, koji najavljuje slogan Tarantino presents, premda Tarantinova preporuka više nije nikakvo jamstvo za kvalitetu ponuđena proizvoda. On je ovdje tek jedan od izvršnih producenata. A posveta koju je Roth ispisao svom idolu u sekvenci u kojoj se na TV-ekranu pojavljuje Jacksonov ubojica Jules Winnfield sinkronizirana na slovački prilično je neoriginalna. Drugi mamac, koji je zasigurno privukao brojne obožavatelje strave u Rothov hostel, bio je Takashi Miike, naveden među glumačkom ekipom kao »Man Outside Torture Chamber«. No, Miike se u kadru pojavljuje tek nekoliko sekundi u pratnji zaštitara, na ulazu u nekakvu ruševnu slovačku zgradu s katakombama, čije su vlažne niše pretvorene u mučionice, neku vrstu maloga privatnog Abu Ghraiba, u kojima se nad mladim mesom iživljavaju njihovi klijenti bizarnih snuff-prohtjeva i različitih seksualnih afiniteta. A brutalne igrice koje su se odvijale u njihovu polumraku tek su blijeda kopija onoga što nam je Miike prezentirao u Audiciji. No, Miikeu se očito toliko žurilo napustiti Slovačku, da nije imao vremena ni popiti čašicu borovicke, a kamoli održati Rothu kraću seksploatacijsku gore lekciju i istresti mu pred noge sadržaj one iste vreće koju je u Audiciji bacio pred Asami. Miikeovu Asami alias Eihi Shiina ovdje je zamijenila bezličnija Kana alias Jennifer Lim, koja će u bijegu iz slovačke kuće užasa skončati u bliskom susretu s jurećim vlakom, očito ne želeći da čitav život provede s povezom na oku, da je valjda ne bi tretirali kao japansku inačicu Elle Driver iz Kill Billa. Jer, horor kakva promatra Roth i nije ništa drugo nego zbirka konceptualnih citata. Film započinje kao seksualnoturistički hororski odgovor na Schafferov EuroTrip, u kojem se Roth pokušava rugati euroksenofobiji, ali mu je satirički žalac nedovoljno izoštren, da bi se priča potom nastavila u idiličnu slovačkom gradiću, čiji krajolici prizivaju bajkovite transilvanijske krajeve iz starih vampirskih filmova. No, ispod te naizgled idilične površine kriju se bijeda i sveopće sivilo. Nekoć su ih utjelovljivali prijeteći seljaci naoružani kolcima i križevima, a danas su to dječje ulične bande u kojima se zrcale stereotipi postkomunističkoga beznađa. Jer, njegov američki trio sa svojim frat-boy-štosovima i hormonalnim olujama (pokazivanje stražnjice s naslikanim očima i predodžba o Europi kao seksualnom raju u kojem svaka pica puši) kao da ne zaslužuje ništa bolje, nego da završi tamo gdje su ga namamile slovačke sirene, pogotovo ako se njihov vođa zove Josh. Dok u superiornijoj Kolibi straha cure nisu pokazivale momcima srednji prst, nego su im ga ugurale tamo gdje su to ponajmanje očekivali, ovdje su njihove namjere još opasnije. No, kad u završnim prizorima potjere ugledamo iznad pokretnih stuba željezničkog kolodvora reklamu za DVD-izdanje jednog B-filma, postaje nam jasno da Hostel nije zaslužio kinodistribuciju, nego bi mu prije odgovarala straight-to-video-etiketa. A onima koji vole tragati za izgubljenim vremenom seksploatacijskog horora preporuča se da umjesto rezervacije sobe u Hostelu barem pogledaju film naveden pod 3 okomito u WIP-križaljci enigmatskog zabavnika Povratak žutog titla koju je sastavio tandem Grgić & Mihalinec. U njemu se kriju mnogo veća zadovoljstva.

Dragan Rubeša