Stilska upakiranost pokreta

Stilska upakiranost pokreta

Irma Omerzo postavila je plesačice i crtačicu kao i glazbenike u isti prostor u isto vrijeme da improviziraju i na taj način međusobno komuniciraju, svatko u svome mediju

Isprepletanje plesa i drugih umjetničkih izričaja već je dulje vrijeme preokupacija Irme Omerzo. Upravo je stoga, prije više od godine dana posredovanjem MARMOT-a pokrenula projekt Nastavimo s kretanjem predstavljajući ga na Sceni ce_ka_te u Centru za kulturu Trešnjevka, koji je odnedavno otvorio vrata i neudomljenim plesnim umjetnicima. Jedan je od rezultata istraživanja Kratki program br. 1, priređen 23. veljače, u kojemu plesačice Zrinka Šimičić i Zrinka Užbinec s likovnom odnosno strip-umjetnicom Ivanom Armanini te glazbenicima Nevenom Krajačićem na bubnjevima i Gordanom Krajačićem na gitari interakcijom stvaraju i isprepleću ples, crtež i glazbu. Crtež je u suvremenoj plesnoj umjetnosti i performansu rabljen na različite načine, za prostorno planiranje ili kao nadahnuće za izvedbu (Oskar Schlemmer 1920-ih), zatim je tijelo bilo u ulozi kista u izvedbama Yvesa Kleina 1960-ih ili su crteži služili za sheme i strukture koje organiziraju pokret (Trisha Brown, Locus, 1975). Irma Omerzo postavila je plesačice i crtačicu kao i glazbenike u isti prostor u isto vrijeme da improviziraju i na taj način međusobno komuniciraju, svatko u svome mediju. Armanini na jednoj strani scene kistom i crnom bojom crta po foliji koja se projicira na platno iza plesačica, u dnu scene, a glazbenici su smješteni na suprotnoj strani. Između njih prostor je plesa, dijelom osvijetljen, a dijelom u sjeni. U gotovo jednosatnoj improvizaciji crtež se neprestano preoblikuje, mijenjajući raspored linija i oblika, mrlja, krugova, svjetla i sjene, gustoću i aktivnost kista, ponekad kreirajući vlastitu energiju, a češće uspješno prenoseći doživljaj plesa, bilo oblicima nametnutima kretanjem tijela bilo specifičinom energijom središnjega plesnog prostora. Glazbenici čine isto koristeći se ritmom, dinamikom, tempom i bojom zvuka te maksimalno, ne samo konvencionalno, iskorištavajući potencijal instrumenta, pri čemu i stalak od bubnjeva i drvena kutija gitare nisu samo nosači temeljnog elementa instrumenta, činela i žica, nego ravnopravno kreiraju glazbu. Tu se izbor glazbenika pokazao najuspjelijim potezom, jer su Krajačići i sami zainteresirani za slobodno improviziranu glazbu te vrlo otvoreni umjetnici, spremni na potpuni eksperiment. Zajedno s Armaninijevim crtanjem zaista su uspjeli ostvariti ne samo kulisu nego i aktivan, ravnopravan element izvedbe.

Plesni materijal u ovom slučaju nije toliko otvoren za komunikaciju. Zrinka Šimičić vrlo je logičan izbor, s obzirom da je dosta intenzivno surađivala s francuskim skulptorom Denisom Tricotom na gotovo isti način, improvizirajući dok on manipulira drvenom konstrukcijom, pa se pokazala senzibilnija s obzirom na likovnost. Mnogo je bolje osluškivala i komunicirala s ostalim umjetnicima na sceni, iako je i njezin, a osobito pokret Zrinke Užbinec, ostao nepromijenjen. Njihova se sjajna tehnička istreniranost i stilska upakiranost ispriječila na putu možda zanimljivije interaktivnosti s crtežom i glazbom, a ples je mogao jednako egzistirati i bez ovdje uspostavljenih uvjeta, dakle u bilo kojoj drugoj izvedbi istih plesačica. Dinamika ostaje pretežno ista, tek na nekoliko trenutaka prekinuta izlaskom pojedine plesačice iz plesnoga prostora, ali dok su unutar njega one se neprestano kreću i nameću pa tolika ispunjenost prerasta u prazninu. Također svaka stvara vlastitu dionicu pa nema nikakvih međusobnih tjelesnih dodira. Uzbudljiviji trenuci jesu oni kada plesačice ulaze u sjenu, neosvijetljeni prednji dio scene, postajući tamni živi obrisi unutar crteža u pozadini. Tako postavljenom okolinom projekt je nastojao pokazati zajedničke točke plesanja, crtanja i muziciranja te rezultate njihovih međusobnih utjecaja, ali je ples ostao samo unutar vlastitih likovnih mogućnosti i bez unutarnje promjene.

Jelena Mihelčić