SREĆA

SREĆA

Ana Maria Matute

Već se smračilo kad je autobusom stigao u selo. Prsten na oluku blistao je kao da je posut zvjezdicama. Ogoljela i crna stabla dizala su se prema modrom sivilu prozirna neba.

Autobus se zaustavio točno ispred postaje Guardije Civil. Vrata i prozori bili su zatvoreni. Bilo je hladno. Samo je jedna žarulja iznad natpisa na vratima zračila slabašnim sjajem. Skupina žena, poštar i stražar čekali su dolazak pošte. Pri silasku zapazio je škripanje slane pod cipelama. Studeni mu se ujed zalijepio na lice.

Dok su spuštali njegov kovčeg s krova prekrivena ceradom približio mu se neki čovjek.

— Jeste li vi don Lorenzo, novi liječnik? — rekao mu je.

Potvrdio je.

— Ja sam redar, Atilano Ruigomez, vama na usluzi.

Uzeo mu je kovčeg i počeli su hodati prema prvim seoskim kućama. Modrina nove noći prožimala je zidove, kamenje, nadstrešnice skupljene u grozdovima. Iza sela prostirala se ravnica, lagano valovita, sa svjetalcima što su krivudala u daljini. Zdesna, mračna sjena borika. Atilano Ruigomez hodao je uz njega brzim korakom.

— Moram vam reći jednu stvar, don Lorenzo.

— Kažite.

— Već su vam govorili o poteškoćama oko smještaja. I znate da u ovom selu, zbog oskudice, nema ni svratišta.

— Ali, meni su rekli...

— Da, rekli su vam! Gledajte: nitko ne želi nikoga smjestiti u kuću, pa čak ni liječnika. Već znate: loša su vremena. Ovdje svi kažu da se ne mogu obvezati da će nekoga hraniti... Mi se snalazimo s komadićem sušenog mesa, nekoliko krumpira... Žene odlaze na rad, kao i mi. I zimi im ne manjka gorkih trenutaka. Rade bez predaha. To je dakle to: ne mogu pripremati hranu za bilo koga tko nije ukućanin. Više ne moraju ni znati kuhati... Oprostite, don Lorenzo. Život je postao takav.

— Dobro, negdje moram živjeti...

— Nećete ostati na ulici! Oni koji su u načelu pristali da vas uzmu povukli su se u posljednji čas. Ali već će se naći...

Lorenzo se zaprepašteno zaustavio. Atilano Ruigomez, općinski podvornik, okrenuo se da ga pogleda. Kako mu se odjednom učinio mlad, tamo u prvom seoskom kamenju, okruglih očiju kao u vrapca, valovite kose i s rukama u džepovima izlizana kaputa!

— Nemojte se uznemirivati... Nećete ostati na ulici. Ali moram vam reći: u ovom trenutku može vas smjestiti samo jedna žena. I želim vas upozoriti, don Lorenzo: riječ je o jadnoj luđakinji.

— Luđakinji...?

— Da, ali bezopasnoj. Ne uzbuđujte se. Bolje vas je upozoriti da vam ne pokvari raspoloženje stvarima koje vam kaže... Što se ostaloga tiče, čista je, mirna i vrlo uredna.

— Ali luda... koja vrsta ludosti?

— Ništa važno, don Lorenzo. Pa... znate? Zamrači joj se u glavi, pa govori gluposti. Što se ostalog tiče, već vam rekoh: pristojno se ponaša. I tako će biti samo za dva ili tri dana, dok vam se ne pronađe bolji smještaj... Nećete ostati na ulici dok se sprema noć!

Kuća se nalazila na kraju strme uličice. Vrlo mala kuća s drvenim balkončićem, izgorenim od sunca i snijega. Dolje se nalazila prazna staja. Žena se spustila s petrolejkom u ruci da otvori vrata. Bila je malena, četrdeset i nešto godina. Imala je široko i blago lice, a kosa joj je bila skrivena pod rupcem zavezanim na zatiljku.

— Dobrodošli u ovu kuću — rekla mu je. Imala je umiljat osmijeh.

Žena se zvala Filomena. Gore mu je bila pripremila stol uz zapaljene cjepanice. Sve je bilo siromašno, čisto, očuvano. Kuhinjski zidovi bili su pomno okrečeni, a plamenovi su rasplamsavali crvene odsjaje na bakrenim loncima i suđu od žute majolike.

— Spavat ćete u sobi moga sina — objasnila je ponešto prigušenim glasom. Moj je sin sada u gradu. Vidjet ćete kako je soba lijepa!

Smiješio se. Bilo mu je malo žao, neko čudno sažaljenje, one sitne ženice, brzih, okretnih pokreta.

Soba je bila mala sa crnom željeznom posteljom, pokrivenom crvenom dekom s dugačkim resama. Drveni pod izgledao je izriban i izglačan krpom. Mirisalo je po lukšiji i vapnu. Iznad komode sjajilo se zrcalo s trima papirnatim ružama pričvršćenim u jednom od kutova.

Žena je prekrižila ruke na prsima:

— Ovdje spava moj Manuelo — rekla je. Možete zamisliti kako čuvam ovu sobu!

— Koliko godina ima vaš sin? — upitao je, da bi nešto rekao, dok je skidao kaput.

— Navršit će trinaestu u kolovozu. Ali daleko je iznad svoje dobi! I s očima...!

Lorenzo se nasmiješio. Žena se zasramila:

— Oprostite, već znam: govorim gluposti... Nemam nikoga na svijetu osim svog Manuela. Vidite: moj jadni suprug umro je kad je malom bilo dva mjeseca. Odonda...

Slegnula je ramenima i uzdahnula. Njezine oči vrlo blijede modrine prekrile su se mekom, dalekom tugom. Onda se brzo okrenula prema hodniku:

— Oprostite, da vam poslužim večeru?

— Da, odmah stižem.

Kad je ponovno ušao u kuhinju, žena mu je servirala tanjur juhe, koju je pojeo s tekom. Bila je dobra.

— Imam vina... rekla je sramežljivo. Ako želite... Uvijek ga čuvam za prigodu kad me dođe obići moj Manuel.

— Što radi vaš Manuel? — upitao je.

Počeo je osjećati kako ga ispunja čudan mir u toj kući. Obično je odlazio s jednog mjesta na drugo, po smrdljivim pansionima, u tužnim četvrtima zatvorenim visokim sivim zidovima. Umjesto toga, vani je zemlja: lijepa i velika zemlja, iz koje je potjecao. I žena — luđakinja? Kakva je vrsta njezine ludosti? — imala je također nešto od zemlje u širokim i tamnoputim rukama, u velikim očima, ispunjenim mirom.

— Uči za postolara kod nekih ljudi. A kako je samo pažljiv! Vidjet ćete kakve mi je cipele napravio za prošli Božić. Ne usuđujem se nositi ih.

Vratila se s vinom i kartonskom kutijom. Poslužila mu je vino polako, s uglađenom gestom žene koja čuva i štedi dobre stvari. Potom je otvorila kutiju koja je ispustila miris kože i gorkih badema.

— Vidite, moj Manuelo...

Bile su jednostavne, nove cipele od sive kože.

— Vrlo su lijepe.

— Nema toga na svijetu kao što je sin — rekla je Filomena, čuvajući cipele u kutiji. Kažem vam: nema toga.

Otišla je da bi mu poslužila meso, a onda je sjela uz vatru. Prekrižila je ruke na koljenima. Njezine su ruke odmarale i Lorenzo je mislio da čudan, neuhvatljiv mir zrači iz njezinih otvrdnutih dlanova.

— Vidite — rekla je Filomena, gledajući prema svjetlosti. Prema onome što svi govore, ja nemam razloga za veliku radost. Jedva udana ostala sam udovicom. Muž mi je bio nadničar, a ja nisam imala nikakva posjeda. Preživjela sam samo radeći i radeći. Vidite dakle: samo zato što sam imala njega, svoga sina, bila sam vrlo sretna. Da, gospodine: vrlo sretna. Vidjeti ga kako raste, vidjeti njegove prve korake, čuti ga kad je započinjao govoriti... neće li samo zbog toga žena raditi dok ne umre od rada? A zatim, i kad je naučio slova, gotovo u trenutku? I kako je visok, kako stasit postao! Vidite: ovdje kažu da sam luda. Luda jer sam ga oslobodila sela i poslala ga da nauči zanat. Jer ne želim da bude čovjek koji je izgorio na zemlji, kao što je bio njegov jadni otac. Znate, kažu da sam luda jer ne odustajem od samo jedne odluke: da mome Manuelu pošaljem novac da plati stan i hranu ljudima, da kupi odjeću i knjige. Tako je odan čitanju! I tako vrijedan! Znate što? U željezara sam mu kupila

dvije knjige sa slikama u boji, da mu ih pošaljem. Pokazat ću vam poslije... Ne razumijem se u knjige, ali moraju biti dobre. Sviđat će se mome Manuelu! On ima najbolje ocjene u školi! Ponekad me obiđe. Bio je na Uskrs i ponovno će se vratiti na Badnjak.

Lorenzo je slušao u tišini, i gledao je. Žena se uz vatru činila osvijetljena velikom svjetlošću. Poput blistavila što ponekad izbija iz zemlje, u daljini, uz obzor. Velika tišina i opasna zemljina tišina nalazile su se u ženinu glasu. »Ovdje se živi dobro — razmišljao je. Ne vjerujem da ću otići odavde.«

Žena je ustala i pokupila tanjure.

— Već ćete ga upoznati kad dođe za Božić.

— Bilo bi mi jako drago da ga upoznam — rekao je Lorenzo. — Uistinu bi mi bilo drago.

— Kažu da sam luđakinja — rekla je žena. I činilo mu se da u njezinu smiješku živi također sva zemaljska mudrost. Luđakinja, jer se ne odijevam i ne obuvam, ne uživam u raskoši. Ali ne znaju da to nije nikakvo žrtvovanje. To je sebičnost, samo sebičnost. Jer, nije li za mene sve ono što sam dala njemu? Nije li on više od mene same? Ne razumiju to u selu! Jao, ne razumiju to ni muškarci ni žene!

— Drugi su ludi — rekao je Lorenzo, osvojen onim glasom. — Ostali su ludi.

Ustao je. Žena je ostala gledajući vatru, kao u snu.

Kad je legao u Manuelovu postelju, pod grube plahte, kao da još nisu rabljene, činilo mu se da sreća — široka, daleka, neodređena — dodiruje sve kutove kuće, prožimajući ga, kao glazba.

Sljedećega jutra, oko osam, Filomena je bojažljivo pokucala na njegova vrata:

— Don Lorenzo, redar vas traži...

Bacio je kaput preko ramena i otvorio vrata. Pred njima je stajao Atilano s kapom u ruci:

— Dobro jutro, don Lorenzo. Već je uređeno... Živjet ćete kod Juane, one od Guadarramovih. Vidjet ćete da će vam se svidjeti.

Hladno ga je prekinuo:

— Ne želim ići nikamo. Ovdje mi je dobro.

Atilano je gledao prema kuhinji. Čulo se udaranje lonaca. Žena je pripremala doručak.

— Ovdje?

Lorenzo je osjetio laganu razdražljivost.

— Ona žena nije luda! — rekao je. — To je majka, dobra žena. Nije luda žena koja živi da bi njezin sin živio..., tako puna sreće, samo zato što ima sina...

Atilano je pokunjen gledao u pod. Poučno je podigao prst i rekao:

— Nema ona više sina, don Lorenzo. Umro joj je od meningitisa ima barem četiri godine.

Preveo Boris Maruna

Ilustrirala Jasenka Bulj