Smotra političke korektnosti

Smotra političke korektnosti

Uz neosporne kvalitete filma Grbavica, koji je režiran minimalistički poput filmova braće Dardenne, bez ikakva pretjerivanja ili patetike koje je mogla donijeti obrada tako teške teme kao što je silovanje muslimanskih žena, nagradi je nedvojbeno pridonijela i važnost teme te želja da kultura napravi ono u čemu politika nije uspjela, na što je podsjetila i sama redateljica, naglasivši pri primanju nagrade da su ratni zločinci odgovorni za zločine masovnih silovanja, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, još na slobodi

Ovogodišnji, 56. berlinski međunarodni filmski festival završio je s priličnim uspjehom: program je bio vrlo kvalitetan, znatno bolji nego prošle godine, a na festivalu nikad nije bilo više filmova ni publike: gotovo sve projekcije bile su pune, i to podjednako Glavni program, Panorama, Forum, retrospektive, ranojutarnje i noćne projekcije. Ove godine prodano je sto pedeset tisuća ulaznica, deset tisuća više nego prethodne. Najveća gužva bila je dakako na svečanim projekcijama i svečanoj dodjeli nagrada, no za članove žirija kritike (u kojem sam ove godine sudjelovao) ulaznica je uvijek bilo, osim kada ih sami zagube. Tako sam tek na ulazu na svečanu projekciju Capotea s autorskim timom shvatio da imam pogrešnu kartu, a kerberi na ulazu bili su nemilosrdni. Ispred dvorane deseci ljudi na hladnoći mole za ulaznice, na blagajni je red premda tu odavno stoji natpis rasprodano, no ja ne odustajem, očekujući čudo. Pojavio se s malim kašnjenjem i Wim Wenders, a dok je pored mene prolazio u dvoranu, pomislio sam: Sad mi treba jedan tvoj anđeo s neba nad Berlinom. Nekoliko sekundi poslije jedan sredovječni muškarac mi priđe i pruži mi ulaznicu. Ostali čekači gledaju zapanjeni, a ja ga pitam koliko sam dužan. »Ništa«, kaže on, a ja mu dam posjetnicu i pozivam ga da posjeti Hrvatsku, kad me biljeter prekida i kaže da požurim u dizalo: mogu ući samo u najviši balkon, na koji se ulazi s petoga kata Teatra na Potsdamskom trgu. Ulazim posljednji u dvoranu, sjedam na posljednje mjesto u posljednjem redu točno prije gašenja svjetala i uživam u projekciji izvrsna filma u dvorani ispunjenoj do posljednjega mjesta.

Tiramisu kao spas

Početak festivala nije bio bajan — film otvaranja, Snježni kolač (Snow Cake) redatelja Marca Evansa, nije osobito oduševio. Riječ je o ganutljivoj, ali nenadahnutoj drami o starijem muškarcu Alexu (Alan Rickman), koji se u malom gradiću upoznaje s Lindom (Sigourney Weaver), autističnom majkom djevojke koja je stradala u prometnoj nesreći vozeći se s njim kao autostopistica. Nakon što odluči ostati kod Linde barem do sprovoda, Alex se zbližuje s njom. Scenaristica Angela Pell napisala je tužnu priču filma potaknuta sudbinom svog autističnog sina, koji u trenucima sreće jede snijeg poput glavne junakinje filma. Nakon uspjeha Dustina Hoffmana u Kišnom čovjeku, autizam je opet uvjerljivo dočaran na filmu snažnom interpretacijom Sigourney Weaver, dok je Alan Rickman bio također dobar izbor za ulogu hladnokrvna, rezignirana Engleza, čiji život ponese bujica neočekivanih događaja. Ipak, interpretacije nisu bile dovoljne da izvuku priču u kojoj nakon uvodnoga zapleta nema više gotovo ničega neočekivanog ni uzbudljivog. Snježni kolač decentna je, uredno režirana drama, koja ipak nije imala dovoljno dramske snage da ponese otvaranje međunarodnoga festivala poput Berlinala. Kolači druge vrste bili su pak od veće pomoći. S projekcije filma australskoga Candy s Heathom Ledgerom pobjegao sam oko polovice izmučen brojnim scenama patnji narkomana koji se pokušavaju skinuti s heroina, i u obližnjem Film Loungeu povratio životnu radost velikim tiramisuom i svježe iscijeđenim sokom od naranče. Ne tvrdim da je film loš, ali jednostavno nisam mogao izdržati. U glavnoj je ulozi bio jedan od mojih omiljenih glumaca, kojega sam toga jutra gledao oči u oči tijekom razgovora s novinarima, i nisam mogao izbjeći svojevrsnu identifikaciju s njegovim likom proživljavajući njegove patnje.

Vrući kesten

Mnogo manje traumatično bilo je gledanje debitantskoga filma Jasmile Žbanić Grbavica (nijedan zapadnjak ne uspijeva to izgovoriti), kojemu je žiri na čelu s Charlotte Rampling dodijelio Zlatnog medvjeda, dok su odluke o Srebrnim medvjedima snažno obilježili politika, odnos prema Muslimanima i naklonost njemačkoj kinematografiji. Uz neosporne kvalitete filma Grbavica, koji je režiran minimalistički poput filmova braće Dardenne, bez ikakva pretjerivanja ili patetike koje je mogla donijeti obrada tako teške teme kao što je silovanje muslimanskih žena, nagradi je nedvojbeno pridonijela i važnost teme te želja da kultura napravi ono u čemu politika nije uspjela, na što je podsjetila i sama redateljica, naglasivši pri primanju nagrade da su ratni zločinci odgovorni za zločine masovnih silovanja, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, još na slobodi. No, u svakom slučaju, zaslužena pobjeda filma Jasmile Žbanić velik je poticaj za sve kinematografije i festivale u regiji. Središnja tema filma — silovanje muslimanskih žena tijekom rata u srpskim koncentracijskim logorima — dugo je (i predugo) čekala na igrani film. Bilo je do sada nekoliko dokumentarista koji su se bavili tom tematikom, ali bosanskohercegovački redatelji nisu se odvažili uzeti u ruke taj vrući kesten, koji se nije, poput nekih drugih elemenata rata u Bosni i Hercegovini, mogao dočarati u komediji. Jasmila Žbanić nije se odlučila prikazati ratna zbivanja, logore i silovanja, nego njihove posljedice na živote ljudi koji su sve to preživjeli, naglasivši da je rat u Bosni i Hercegovini završen, ali će se njegove posljedice osjećati još naraštajima.

Bijeg od ratnih trauma

Protagonistice su te potresne priče Esma i njezina kći Sara, koja misli da joj je otac poginuli muslimanski heroj, no kada joj majka ne pribavi potvrdu o očevoj smrti koja bi joj poslužila za oslobođenje od plaćanja ekskurzije, Sara je (u emocionalnom vrhuncu filma) prisili da joj prizna istinu — ona je dijete četničkoga silovanja. Dramaturški, film ne pruža previše iznenađenja, ekspozicija je dosta duga, a redateljica se više usredotočuje na prikazivanje emotivnih stanja protagonista i njihove pokušaje da pobjegnu od traumatične prošlosti. Nadu za nastavak života ona nudi u otvaranju duše, ispovjednim priznanjem najtežih trauma, u Esminim razgovorima u skupini silovanih žena ili u razgovoru s kćerkom. Redateljica usputno, u pozadini, pokazuje zbilju poslijeratnoga Sarajeva, više se posvećujući intimnoj drami protagonista. Tamo ljudi žive u siromaštvu, fasade kuća i zgrada još su pune ratnih rana, a na gradskim livadama nikle su goleme džamije (financirane arapskim novcem). Redateljica nije nimalo štedjela ni Muslimane, pa tako Bogdan Diklić glumi ratnoga profitera u čijem diskoklubu Esma radi noćnu smjenu, a Dejan Aćimović njegova zaposlenika koji ozbiljno razmišlja o ponudi svoga bivšeg ratnog zapovjednika (Emir Hadžihafisbegović) da ga ubije za novac. Semka Sokolović–Bertok ostvarila je dirljivu minijaturu stare majke koja nije izašla iz ratne psihoze, uvjerena da se šećer još dijeli na grame. Jasna Beri prirodna je i iskrena kao Esmina prijateljica, usidjelica Sabina, a Leon Lučev ostvario je vrlo kvalitetnu interpretaciju mladića koji Esmi daje tračak nade da je ljubav opet moguća. Njegov lik pomalo je grub i sirov, ali zapravo i jedini pozitivac među ljudima koje ona upoznaje, a Lučev mu je svojim nastupom dao ljudskosti i topline. Razlika u godinama i izgledu pomalo narušava kredibilitet ljubavne priče, no može se prihvatiti ako ga doživimo kao njegovo traženje majčinske figure u ženi. Ipak, ključ dojmljivosti filma leži u ulogama Lune Mijović kao buntovne Sare i fascinantno uvjerljive Mirjane Karanović u ulozi Esme. Njezine su očajničke suze iskrene, pogled bolan i izgubljen. Svojim nastupom ta je srbijanska glumica moćno iznijela dramu svih muslimanskih žrtava silovanja.

Neočekivana pobjeda

Grbavica, koju su uz bosanske, njemačke i austrijske producente sufinancirali i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Jadran film (a posredovanjem Hrvatske dobila je i potporu Eurimagesa) bila je veliki favorit i za nagradu žirija međunarodne kritike, te je imala i najbolje prolazno vrijeme s potporom velike većine članova na sastanku održanu na sredini festivala, no u konačnici taj je žiri nagradu FIPRESCI dodijelio posljednje prikazanom kandidatu u konkurenciji, njemačkom filmu Rekvijem (Requiem) Hans–Christiana Schmida, te njemačkom filmu Tough Enough Detleva Bucka u programu Panorama i kanadsko–američkom filmu In Between Days južnokorejske redateljice So Yong Kim u Forumu.

Mlada bosanskohercegovačka redateljica nije se nimalo nadala Zlatnom medvjedu, a na večeri sa članovima ekipe, među kojima su bili i glumci Leon Lučev i Dejan Aćimović te producent Vinko Grubišić, mogla se čuti samo skromna nada Mirjane Karanović da će film dobiti barem nagradu za najbolji debi. No, žiri za najbolji prvenac (u Cannesu je to Zlatna kamera), u kojem je bio i srbijanski redatelj Goran Paskaljević, tu je nagradu dao danskom filmu Soap u režiji Pernille Fischer Christensen, a Grbavica je postala apsolutni pobjednik, osvojivši i, poput svojedobno Brešanovih Svjedoka, i Nagradu Ekumenskog žirija i Nagradu za mir. Možda je riječ o čisto estetskom izboru, no nitko me ne može uvjeriti da činjenica da su Veliku (drugu po važnosti) nagradu žirija podijelili iranski film Offside Jafara Panahija (komedija o iranskim ženama kojima zabranjuju ulazak na nogometnu utakmicu) i danski Soap (o romansi djevojke i travestita) nema baš nikakve veze s političkom željom da se pozovu na pomirenje Danska i muslimanske zemlje (osobito sve radikalniji Iran), koje su u napetim odnosima zbog objavljivanja karikatura Muhameda u danskim novinama.

Pljuska Blairu i Bushu

Srebrnog medvjeda za najbolju režiju dobio je najprovokativniji i po mnogima najdojmljiviji film festivala Put u Guantanamo (The Road to Guantánamo) britanskoga redatelja Michaela Winterbottoma, no jača nagrada tom filmu možda bi bila prejaka pljuska Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji, čiju politiku prema zatvorenicima film snažno osuđuje. Četrdesetpetogodišnji britanski redatelj, poznat po filmovima 24 Hour Party People i Welcome to Sarajevo, nije se zadovoljio samo arhivskim snimcima i dokumentarnim zapisima, nego je priču o skupini britanskih mladića koji tijekom boravka u Afganistanu i Pakistanu bivaju uhićeni i deportirani u američku bazu Guantanamo na Kubi oživio i glumcima. Izjave trojice preživjelih mladića izmjenuju se s nevjerojatno dokumentaristički uvjerljivom igranofilmskom radnjom, gdje njihove likove tumače jedan neiskusni glumac i dva naturščika. Dokumentarni i filmski dio iznimno su uspješno prožeti, a gledatelj gotovo u svakom trenutku ima dojam da gleda filmske zapise na potpuno autentičnim lokacijama, osobito u scenama u Afganistanu i Pakistanu. No, osim meastralno autentične Winterbottomove režije, najdublji dojam ostavlja istinitost sudbine tih mladića, odnosno brutalnost metoda američke i britanske vojske i tajnih službi. Bez ikakvih dokaza ili optužbi, trojica mladih Britanaca bila su maltretirana i držana u životinjskim uvjetima dulje od dvije godine. Držalo ih se ne u ćelijama nego u kavezima na otvorenom nalik kokošinjcima, tuklo, izgladnjivalo, nastojeći od njih dobiti priznanje da su teroristi. No, najtragičnije je od svega što smo njihovu sudbinu doznali samo jer su bili Britanci i jer su njihov slučaj detaljno pratili britanski mediji — sudbina stotina drugih pojedinaca tamo zatočenih ostaje nepoznata. Kruna je svega podatak da većina zatočenih nije nikad bila za ništa optužena, a dosad ni jednom od njih nije dokazana nikakva krivnja. A da bi sve bilo još paradoksalnije, zatvor se nalazi na teritoriju koji je američka vlada okupirala na Kubi. Hoće li film pomoći da se zatvori taj zatvorenički logor? Poznavajući Bushovu vladu, vjerojatno neće. No, ovaj je film vjerojatno dosad najsnažniji glas, bolje rečeno vrisak u tom smjeru, koji pokazuje da se iza zaklinjanja SAD i Velike Britanije u ljudska prava i demokraciju ovaj put krije posvemašnje nijekanje temelja zapadnoeuropskoga liberalnog društva. Još jedan uspjeh britanskoga filma postigao je Neil Jordan (Mona Lisa, Plačljiva igra, Intervju s vampirom) u irsko–britanskom filmu Breakfast on Pluto (prikazanu u programu Panorama) o mladom travestitu, odgajanu kao siročetu, koji iz Sjeverne Irske kreće u London kako bi pronašao majku, a njegova tužna sudbina nekoliko će se puta ispreplesti s onom sjevernoirskih terorista. Uz Liama Neesona u ulozi svećenika koji se brine o mladiću film nosi sjajna, odmjerena i iznimno uvjerljiva gluma senzibilnoga Cilliana Murphyja u vrlo zahtjevnoj glavnoj ulozi. Koristeći se popularnim pjesmama iz razdoblja odvijanja radnje (šezdesete i sedamdesete), čije su riječi najčešće vezane uz radnju (kao Where’s Your Mama Gone), Jordan je snimio iznimno dinamičan, zabavan, ali i snažan film, čijih 135 minuta prolazi neopazice, bez ijednoga zastoja.

Jaki američki redatelji

No, treba priznati da su se na ovom Berlinalu iskazali i američki redatelji, i to ponajviše u dvama filmovima prikazanim izvan konkurencije. Brutalnošću metoda američke vlade pozabavio se film Syriana Stephena Gaghana, u kojem je glavnu ulogu odigrao George Clooney. No, motiv ovaj put nije bila borba protiv terorizma, nego isključivo materijalni razlozi. U fikcijskoj priči filma američka će vojska nastojeći osigurati svojim kompanijama poziciju na naftnom tržištu Bliskog istoka fizički eliminirati one koji ne žele biti američki sateliti, već novac od nafte umjesto na američku vojnu opremu trošiti na obrazovanje i civilni napredak građana. Stradali na tom putu pohlepe samo su kolateralne žrtve. Da korijene američkoga kolonijalnog odnosa prema drugima treba tražiti u Europljanima koji su taj kontinent pokorili uništavajući njegove domorodačke narode i kulturu, podsjetio je pak bivši berlinski laureat Terrence Mallick (Tanka crvena linija), koji je poruke utkao u vizualno čudesnu dramu o ljubavi indijanske kraljevne (legenda o Pocahontas) i Johna Smitha The New World. Naglašavajući čistoću i ljepotu indijanskoga suživota s prirodom te agresivnost i barbarstvo doseljenika (koji pak sve domoroce nazivaju barbarima), Mallick je istodobno ispričao iznimno ganutljivu ljubavnu priču bez imalo lažne sentimentalnosti i patetike. Daleko od političkih tema je film A Prairie Home Companion, posljednje ostvarenje dobitnika Oscara za životno djelo Roberta Altmana. Redatelj veteran posvetio se u tom nostalgičnom filmu radioemisiji snimanoj uživo kojoj prijeti ukidanje, a dvorani u kojoj je snimana pretvaranje u parkiralište. Riječ je o simpatičnoj odi country–glazbi i američkoj tradiciji, koja se u najvećem dijelu i doima poput live–snimke koncerta.

Poneka razočaranja

Novi film mlade meksičke glumačke zvijezde Gaela Garcije Bernala (Pasja ljubav, I tvoju mamu također, Loš odgoj) The Science of Sleep u režiji Michaela Gondryja, za razliku od redateljeva prethodnog ostvarenja Vječni sjaj nepobjedivog uma, samo je mladenačka zabava. Zabavnije i otkačenije nego u prethodnom prilično turobnom filmu, Gondry je opet krenuo u ljudski um, ovaj put u mozak mladića kojemu se neprestano miješaju san i java, što mu stvara probleme u odnosu sa simpatičnom susjedom. Razigran i poletan, nerijetko bizarnih dijaloga, ali neujednačena ritma, The Science of Sleep ipak je film bez osobite umjetničke vrijednosti koji često zapada u trivijalnosti. U sekciji Panorama razočarao je pak film Container Lukasa Moodyssona. Nakon vrlo uspjelih prethodnih filmova, lezbijske mladenačke priče u maloj sredini Pokaži mi ljubav (u izvorniku Fucking Amal), humorne drame o hipijevskoj komuni Zajedno i zastrašujućega filma o mladoj emigrantici Ljilja zauvijek, ugledni mladi švedski redatelj berlinalovskoj se publici predstavio dramaturški potpuno nekoherentnim, gotovo eksperimentalnim crno–bijelim filmom, praćenim monotonom naracijom, o debeljuškastom mladiću koji misli da je djevojka zarobljena u muškom tijelu.

Glumačke nagrade Nijemcima

Nagrade za najbolja glumačka ostvarenja pripala su njemačkim glumcima Sandri Hueller i Moritzu Bleibtreuu za uloge u filmovima Rekvijem i Elementarne čestice (Elementarteilchen), a i nagradu za posebna umjetnička dostignuća dobio je njemački glumac Jürgen Vogel za film Slobodna volja (Der frei Wille), što je stvorilo pomalo neugodan dojam da su samo njemački glumci bili vrijedni nagrada (nagradu je svakako zaslužila Isabelle Huppert za ulogu u Chabrolovu filmu Komedija moći /La comédie du pouvoir/). Nema dvojbe da je Nijemcima iznimno stalo do uspjeha filmova na ovom festivalu, no ako se pretjera, može biti kontraproduktivno. Ovogodišnji Berlinale označio je rast te manifestacije do nekad neslućenih razmjera. Na festivalu je bilo akreditirano nevjerojatnih 3800 novinara i 15 200 filmskih profesionalaca, koji su najviše bili vezani uz Berlinski filmski velesajam, ove godine premješten u veliku, veoma lijepu zgradu Martin–Gropius–Bau (u kojoj je prošle godine održana izložba o filmovima Stanleyja Kubricka). Njemačka kancelarka Angela Merkel došla je na Berlinale, ali ne na projekciju nekoga njemačkog ili stranog filma, nego na filmski velesajam. Time je jasno poslala svoju poruku svima: Berlinale definitivno nije samo umjetnički festival, on je i sve veći posao, i to ne samo za filmsku industriju nego i za turizam. I Nijemci su s vremenom prihvatili legendarnu američku poslovicu: There is no business like show business. No, Berlinale je ipak u prvom redu umjetnički festival, sa snažnom crtom političke korektnosti, i u njegovu programu prikazuju se brojni filmovi čije društveno i umjetničko značenje daleko nadilazi njihov komercijalni potencijal.

Zlatko Vidačković