SLOVO GRČKOG ALFABETA

SLOVO GRČKOG ALFABETA

Rosario Jurišić Vrgada, Omega — dnevnik moje smrti, Liber, Rijeka, 2005.

»Sve je oko nas tako mračno i ružno, ništa svijetlog i lijepog, tek ponegdje na trenutak zasvjetlucaju krijesnice nekog hrabrog uma i opet mrak. Izdrži, prijatelju, kao čovjek!« Citirane rečenice potpisuje Feđa Šehović u djelu Zločin u samostanu u kojem kao i u drugim djelima problematizira život i humanost, dodirujući putem povijesne problematike i komponentu smrti; što su ujedno i temeljne okosnice romana Omega, Rosarija Jurišića Vrgade. Veza između Šehovićevog i Jurišićevog romana prisutna je u spomenutim odrednicama, gdje istovremeno i prestaje, jer svaki od imenovanih pisaca ima snažan osoban biljeg, neusporediv u životnom i književnom smislu. Jurišićevo djelo naslovljeno je, promišljeno, Omega, posljednjim slovom grčkog alfabeta, asocirajući na kraj i konačnost života, pri čemu je simboličan naslov romana dodatno pojašnjen sintagmom Dnevnik moje smrti. Unatoč pisanju o smrti roman neprestano slavi život, naglašavajući važnost komponente čovjeka u kojega, unatoč razočaranjima, pokušava vjerovati. Djelo je koncipirano u tri dijela što, kao cjelina, predočavaju vrlo individualno suočavanje sa smrću, ili možda bolje rečeno opraštanje sa životom. Prvo poglavlje, pod naslovom Ono što je ostalo, suočit će nas s gomilom pojava, osjećaja, osoba i pojmova s kojima se čovjek, suočen sa smrću, rastaje. Sljedeće znakovito naslovljeno poglavlje Krv mijenja svijet, u prvi plan stavlja bitnu ljudsku potrebu za drugima, za produljenjem vrste, za nekim tko ostaje noseći u sebi sjećanje o nama koji smo bili i otišli, svjedočeći, makar i na kratko, o našem bljesku ili točnije odbljesku postojanja. Ne zovem se nikako, naslov je posljednjega dijela romana, ispunjena rezignacijom i distancom, u kojem je tuga manje izražena, dok je naglasak na osjećaju mirenja sa zadanim slijedom događaja u kojem se nazire povratak poljuljane vjere u čovječanstvo. Proza Rosarija Jurišića Vrgade prožeta je lirskim elementima koji svjedoče o autorovoj iznimnoj osjetljivosti na podražaje iz vanjskog svijeta. Senzibilnost je posebno naglašena u predosjećaju vlastita umiranja u jesenje vrijeme, pri čemu ostvaraj predviđenog ide u prilog graduiranju pojma senzibilitet, koji postaje hipersenzibilitet. Temeljna je vrlina djela u hrabru pokušaju oblikovanja neizrečenog, kako bi se predočila agonija onoga koji umire, čime se dobiva neponovljiva i traumatična slika psihe umirućeg. Jedna od temeljnih odlika piščeva književna stvaralaštva jezična je igra, u kojoj misli dobivaju neočekivane vizualne i zvučne asocijacije, u kojima oči postaju poput »granitnog kamena«, a kosa zvuči poput »purpurnog mora«. Zastupljene su različite vrste stilskih figura od figura dikcije preko figura misli i riječi (metafora, epiteta, simbola...), do figura konstrukcije (povremena retorička pitanja i druga sredstva). Njihovom uporabom autor postiže efekt ne samo slikovitosti nego i emocionalnosti jer uporabljene riječi pojačavaju intenzitet doživljaja konačnosti i nemogućnosti odgađanja neodgodivog. Čitajući stihove »U lance su me okovali, Oči su mi izvadili i prolili po cesti« prepoznajemo utjecaj Goranova izraza i Jame na autorovo stvaralaštvo. Kovačićevi stihovi izraz su bestijalnosti rata i čovjeka, a Jurišićevi suvremenog očaja u kojem otuđen i neukalupljen čovjek osjeća agoniju neprekinuta trajanja vlastite patnje, koja je često proizvod isključivo vlastita uma, a intenzitetom bola može se usporediti sa tjelesnim aspektom muke. U tekstu se rabe i riječi iz stranih jezika poput njemačkog i latinskog, što pridonosi živosti teksta. Nažalost, rečenice nisu prevedene, i taj bi propust trebalo korigirati u sljedećem izdanju. Osim sklonosti jezičnim eksperimentima pisca određuje filozofski pristup životu, izražen zanimljivim filozofskim traktatima koji ga svrstavaju među iznadprosječne pisce. U brojnim promišljanjima pokušava dati logično objašnjenje sudbinske tragičnosti, pa kazuje: »Unatoč našoj neograničenoj sumnji, priroda se ponavlja u kretnji svog mira. Otkad sam spoznao to, uređujem svoj svijet u svijetu tom, i živim znajući da umirem, i umirem znajući da živim. Druge mudrosti nema.« Reminiscencije o smislenosti i višim vrijednostima prekidaju vulgarne misli i želje, svjedočeći o čovjeku koji unatoč težnji visinama zadržava kamen prizemnosti. Ima ovdje i fine ironije, upućene medijima i njihovoj vječnoj gladi za tugaljivim pričama, iza koje se nazire neobjašnjiva potreba čovjeka za plačem, čije suze svjedoče i uvjeravaju da u osobi koja plače prebiva ljudskost. Ipak, pisac ne podilazi takvu tipu čitatelja i djelo oslobađa naznaka patetičnosti. Ukoliko volite misaone tekstove o kojima ćete razmišljati nakon odložene knjige, i ukoliko ste ljubitelj jezične kombinatorike filozofske orijentacije, posegnite za Omegom, koja na kraju krajeva preispituje smisao i svrhu postojanja, zazivajući Boga. Prije ili poslije svi mi, ukoliko nam ostane dovoljno vremena, postavljamo ista pitanja i tražimo Boga, kojem upućujemo molitve baš poput autora:

»Spustila se izmišljena noć

Bojim se još više

Ne zbog sumnje i nevjere moje

Već zbog krupnih grijeha koje noćas snim

Daj mi zaborav i očisti me Gospodine

Iz snova mojih teških izbaci sve kletve

I prosvijetli moj zamračeni um.«

Sonja Homa