Vijenac 313

Film

Zakletva (Wu Ji), red. Chen Kaige

SLIKOVNICA S TREŠNJAMA

Unatoč primamljivu nasljeđu, bajkovito–mističnom inventaru te atraktivnim kostimima i ambijentima Kaigeov san o staroj Kini ipak ne uspijeva izmamiti uzdahe udivljenja i uživanja

Zakletva (Wu Ji), red. Chen Kaige

SLIKOVNICA S TREŠNJAMA


slika


Unatoč primamljivu nasljeđu, bajkovito–mističnom inventaru te atraktivnim kostimima i ambijentima Kaigeov san o staroj Kini ipak ne uspijeva izmamiti uzdahe udivljenja i uživanja


Karijera i međunarodni uspjeh Chena Kaigea, jednog od predvodnika takozvane pete generacije kineskih redatelja, toliko je neraskidivo povezana s redateljem Zhangom Yimouom, da ni dvadeset godina nakon njihova prvog zajedničkog i zapaženog posla, filma Žuta zemlja (1984), dvojica redatelja ne prestaju voditi dijalog. Zapravo, predvodnici slavnoga postmaoističkog naraštaja filmaša, koji je u 1980–ima otvorio Kinu i kinesku kinematografiju izazovima modernoga doba, danas se međusobno utrkuju u spektakularnoj egzotizaciji Kine fantastičnim putovanjima u vrijeme kada je, kako kaže nevidljivi pripovjedač Chenove Zakletve (ili Obećanja), »svijet još bio mlad«, a ljudi i bogovi zajedno su hodali zemljom. Dok se nova generacija nezavisnih kineskih redatelja (pr. Zhang Yuan), koju već zovu i šestom, okreće urbanim temama, pokušajući obraniti individualne (seksualne, spolne i rodne) identitete unutar suvremene Kine i raskinuti s alegorijskim rekonstrukcijama povijesti svojih filmskih prethodnika, Yimou i Kaige, koji je napravio međunarodni proboj s kostimiranom melodramom Zbogom, moja konkubino, razmetno i epski maštaju o staroj Kini kakve nikada nije ni bilo. Istodobno, na tragu Leejeva Tigra i zmaja, nasljeđe žanra wuxia pretvaraju u profitabilne dionice transnacionalnih spektakala. S Herojem i Kućom letećih bodeža Yimou je do sada bio uspješniji, a tako će vjerojatno ostati i nakon Zakletve, Kaigeova panazijskog (kinesko–japansko–hongkonško–korejskog) projekta s istočnoazijskim glumcima, najskupljeg u povijesti kineske kinematografije. U holivudizirani film uloženo je, prema uobičajenu žanrovskom receptu, dosta akcije (ratničke) i jednako toliko romantike (viteške), potkrijepljene CGI–čarolijama koje junakinju Chenove fikcije, izgladnjelu djevojčicu Qingcheng, u nekoj neodređenoj prošlosti, izvlače iz pakla rata. Božica Manšen računalnom magijom izranja iz vode i daruje joj raskošni život kraljevne i obljubljene konkubine, ali oduzima mogućnost ostvarenja prave ljubavi. Dvadeset godina poslije, dok zemljom haraju ratnički raspoloženi generali i neprijatelji kraljevstva, prelijepa djevojka (Cecilia Cheung) postaje predmetom žudnje trojice muškaraca: kraljeva neprijatelja Wuhuana (Nicholas Tse), generala Guangminga (Hiroyuki Sanada) i roba Kunluna (Jang Dong–keon). Upravo posljednji će, zbog svojih trkačkih (i karakternih) sposobnosti, odigrati potrebnu vitešku ulogu njezina tjelesnog i duhovnog spasitelja, požrtvovno preuzimajući krinku dežurnoga duha, Snježnoga Vuka. Unatoč primamljivu nasljeđu, bajkovito–mističnom inventaru te atraktivnim kostimima i ambijentima (prirodnim i sintetičkim), Kaigeov san o staroj Kini ipak ne uspijeva izmamiti uzdahe udivljenja i uživanja, kao njegovi žanrovski prethodnici. Akcijske (ratničke) u prvom dijelu filma i romantične dionice u drugom neuravnotežene su i nerazmjerno dozirane. U prvima smetaju i nespretno izvedeni računalni efekti u kreiranju robovskih hordi, gomila vojnika i krda bikova u stampedu s kojima se po prašnjavim udolinama naganja raščupani rob Kunlun. Borilačke scene odveć se lagodno oslanjaju na protugravitacijske moći, premalo na suvislu koreografiju, a likovi katkada i u trenucima očekivanih emotivnih vrenja djeluju plošno i karikaturalno. Zato Zakletva ostaje tek vizualni spektakl, oku ugodna slikovnica s trešnjama u cvatu, bićima u zraku i sjetnom junakinjom u lelujavim svilenim haljinama iz Kine koje nema.


Diana Nenadić

Vijenac 313

313 - 2. ožujka 2006. | Arhiva

Klikni za povratak