Sjećanje zbilja i želja

Sjećanje zbilja i želja

Senko Karuza, Vodič po otoku, Naklada MD, Zagreb, 2005.

Postoji malo geografskih toposa koji u sebi nose toliko podvojenu i metaforički snažno nabijenu narav kao što je to slučaj s otokom. Za njegove stanovnike otok je istodobno prostor stalne patnje i neizreciva užitka, vječne želje za odlaskom i nevoljkosti da se zaista i ode, čežnje za lagodnijim i sretnijim životom i spoznaje da je »tamo daleko bolje, ali je zato ovdje ljepše«. Za sezonske posjetitelje, odnosno turiste, otok je istodobno i mitska fantazija i mjesto akutne depresije, ljetna dionizijska atmosfera i zimska žalost: dok se prosječan kontinentalac (a i bilo koji nebodul) s neopisivim veseljem ljeti ukrcava na trajekt, zimi ga na otok nećete dovući ni da mu platite u zlatu. Knjiga priča Senka Karuze Vodič po otoku prikaz je putovanja zasnovana upravo na spomenutim suprotnostima. Koordinate otoka u njegovim su pričama sazdane podjednako od dionizijskog zadovoljstva kao i melankolije, a životnim radostima suprotstavlja se prostor samoće i nakupljene šutnje. Ova zbirka sastoji se od šezdesetak kratkih priča izvorno objavljivanih u dnevnim novinama kao neka vrsta poetsko–deskriptivnih zapisa koji sublimiraju iskustvo dislokacije i izolacije. Svaka je priča kratka i vrlo živopisna skica u kojoj autor ono nevidljivo čini vidljivim, propitujući granice opstanka u zatvorenoj zajednici i vječne čežnje za drukčijim životom. Takve su skice pravi mali dragulji, u kojima se Karuza pokazuje kao majstor kratke forme i pronicav motritelj otočkoga života: svaka je priča usredotočena na jedan detalj iz kojega se može rekonstruirati i osjetiti čitav svijet koji počiva na tom dvojnom načelu tuge i radosti, tragičnog i banalnog, snažnog i bespomoćnog. Vrijednost je zapisa i u tome što otočki život ne idealiziraju niti ga čine težim nego što on u zbilji jest, nego ga prikazuju iz perspektive svakidašnjice lišene patetike i mitologizacije. Knjiga stoga nije nostalgična poput onih pisanih iz perspektive raseljenih otočana, niti iz nje izvire jeftina patetika koju prodaju i osmišljavaju turističke agencije mameći turiste na otočki raj zemaljski. Karuza je ponajprije pisac, a ne ovlašteni čuvar zavičajne baštine i stoga je njegova proza snažna, osobna, intimna i slojevita. Pripovjedač je tipični bodulski fokalizator: poznati otočki pogled »koji ne gleda nikoga, a vidi sve i svakoga« osobina je i ove zbirke, pisane u prvom licu množine, u ime zajednice i onoga što je konstituira na posve drukčiji način od bilo kojega slična kontinentalnog malog mista. Ovdje upravo mi označava točku življenja s otokom u sebi, suživot s drugima i sudjelovanje u svakodnevnim ritualima: objed, odlazak na škoj, popodnevna horizontala, gradske ćakule, partence, ulični teatar, balote, ribarenje i rad u polju. Detalji otkrivaju slojeve prošlosti i kolektivnoga pamćenja koji uvelike određuju način života, istodobno nagrađujući i kažnjavajući pripovjedača: svijest o nasljeđu i nemogućnosti istinskoga i potpunoga bijega prava je psihoanalitička trauma i u velikoj mjeri karakteristična upravo za otočki način života. Priča Šufit metafora je takve sudbine: čarolija kopanja i prepoznavanja stvari koje smo nekoć naslijedili i rabili, stvari koje više ničemu ne služe, ali ih ne bacamo jer znače »sjećanje koje je sigurno poput našeg života«, izvor nostalgičnog užitka i oživljene prošlosti. Poput magarca iz istoimene priče kojega se još drži iz sentimentalnih razloga iako više nije potreban za rad u polju, izazivajući čuđenje mještana što pripovjedač jedini u mjestu nije staju pretvorio u apartman. Karuzine priče često su humorne epizode s trajnim okusom sjete; dalmatinski humor istodobno je grub i melankoličan, uvijek sadržavajući u pozadini zavist spram drugih i čežnju za odlaskom te konačnu spoznaju da je, unatoč svemu, ta točka u moru bila i ostala jedini sretni dom. Ovaj vodič po otoku evocira pamćenja, mirise, boje i doživljaje za koje više ni sami nismo sigurni jesmo li ih zaista proživjeli ili su tek dio naše imaginarne topografije, zamišljenog otoka koji možda nikad nije postojao osim u mašti. U vjerojatno najljepšoj priči Vinograd autor razgovara s posjetiteljem iz grada kojem pokazuje ljepote otoka smještene između sjećanja, želje i zbilje: » — Možete li mi reći, onako otprilike, koliko bi koštao jedan ovakav vinograd? — Ne gledamo ga. Otprilike? Ne mnogo, samo jedan život.«

Tonči Valentić