SIMFONIJA KOJA LIJEČI

SIMFONIJA KOJA LIJEČI

Glazba je ljubavničko putovanje Elisabeth i Darcyja od osamljena glasovira preko glasovirsko–orkestralnih igara do široka, emocijama nabijena romantičnog sjedinjenja u simfonijskom koncertu na kraju filma

Film započinje glazbom: glasovir prati mladu Elisabeth, koja se, čitajući knjigu, vraća kući. Glazbena linija ulazi s njom te, provlačeći se kroz uski, neugledni hodnik, prikazuje jednu od sestara Bennett za čembalom. Ali glazba ne prihvaća ponuđeni izvor: jedina sestra koja vježba sviranje ni u snu nije dorasla vještim prstima pijanista Jean–Yvesa Thibaudeta. Glazba nastavlja slijediti kameru, pa okrznuvši čembalisticu s visoka, izlazi kroz prozor. Tek tada čujemo da gospođica Bennett zapravo vježba svirati ljestvice u protupomaku. Takvo postupanje s glazbom dijelom je zasluga redatelja Joea Wrighta, ali je ipak najvećim dijelom zasluga umijeća skladatelja Darija Marianellija (Braća Grimm). U najnovijoj filmskoj verziji romana Jane Austin Ponos i predrasude Marianelli je krenuo logikom povijesti: uvodna tema, koja je i glavna tema filma, stilski slijedi glasovirske konture Beethovena i Chopina pa s lakoćom uspostavlja osjećaj za filmsko vrijeme. Skladatelj nije slučajno izabrao glasovir, jer glazbalo zvoni poput Elisabethina smijeha, a istodobno je komorno suzdržan poput Darcyjeva pogleda. Intima nekog instrumenta ogleda se i u njegovoj uvučenosti u male prostore, koji — kada postaje veći (u dvorcima bogatih) — doista postaje glasovir. Dakle, stari je čembalo za siromašne i nevješte, a novi glasovir za bogate i vješte. Nije slučajno da Wright i Marianelli, sličnom igrom prizorno–neprizornog, ponavljaju temu na glasoviru u drugom dijelu filma (kada se već ustalila kao poznata), ali tako da je Elisabeth, na iznenađenje gledatelja/slušatelja, čuje. Jasno, bit će to zvuk (skupoga) glasovira koji je Darcy darovao sestri Giorgiani i, jasno, povod za još jedno ljubavno udvaranje privlačenjem–odbijanjem. Marianelli tijekom filma obogaćuje glasovir komornim orkestrom s eksponiranim gudačima, ponavljajući još jednom povijesno načelo kao osnovu glazbenog oblikovanja. Zasnovan na ideji kućnog muziciranja i balova koji su bili osnova ranoromantičnih tuluma, Marianellijev se orkestar s jedne strane nadovezuje na žive nastupe glazbenika (eksplozivni rondo Henryja Purcella potiče plesače poput suvremenog Eminema), a s druge strane upotpunjava igru koju je započela glasovirska dionica. No isprepletanje nadilazi klasični princip skladanja, jer ponekad je orkestar pratnja glasoviru, a ponekad glasovir pratnja orkestru. Osim toga, orkestar omogućuje skladatelju širenje, pa iz intime i strogo uređenih odnosa (obiteljskih, klasnih i društvenih) klavirska minijatura postaje simfonijom koja ječi u čežnji i ljubavnoj patnji. Bit je priče Jane Austin nepokazivanje osjećaja, koji ipak, kako je to u prošlom broju napisala Diana Nenadić, iskre iz očiju junaka i junakinja. Erotika je upravo u sustezanju i neprikazivanju, no erotika je i u glazbi koja je daleko otvorenija od likova. U partituri ostali likovi (druge sestre, majka i otac) ostaju po strani (jedino je zanimljiva scena dolaska vojne regimente, kojoj prethodi žurno trčanje najmlađih sestara Bennet niza stube — bubnjanje trčanja lako zamjenjujemo s početkom vojne limene glazbe). A glazba je ljubavničko putovanje Elisabeth i Darcyja od osamljena glasovira preko glasovirsko–orkestralnih igara do široka, emocijama nabijena romantičnog sjedinjenja u simfonijskom koncertu na kraju filma.

Irena Paulus