Prilike treba iskoristiti

Prilike treba iskoristiti

Lista mojih neostvarenih želja duga je, no mislim, ako se marljivo radi, nastoji biti uvijek najbolji što možeš, prilike će se otvarati i jedna za drugom dolaziti

Solist Stuttgartskog baleta Friedemann Vogel je u ulozi Princa nastupio na nedavnoj premijeri baleta Trnoružica u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Kritika je jednoglasno hvalila njegov nastup, a kako će baletna publika i tijekom ožujka imati priliku vidjeti tog iznimnog mladog umjetnika u Zagrebu, bio je to povod da s njim porazgovaramo o njegovoj dosadašnjoj karijeri, iskustvima i planovima. Zagrebačka Trnoružica nije prva koju ste plesali tijekom dosadašnje karijere. Koliko se koreografije koje ste plesali međusobno razlikuju?

— Plesao sam nekoliko različitih koreografija Trnoružice, a prvi sam put u ulozi Kraljevića nastupio prije pet godina u koreografiji Marcije Haydée u Stuttgartskom baletu. U osnovi treći je čin uvijek isti, tradicionalan, i rijetko se mijenja, ali zato u drugom činu koreografi imaju više slobode i mogu odlučiti žele li toj ulozi dati više ili manje prostora. U zagrebačkoj Trnoružici u koreografiji Dereka Deanea imam dugi solo u drugom činu, što je vrlo lijepo. Dakako, postoje i drukčije koreografije Trnoružice. Zasad nisam plesao primjerice koreografiju Johna Neumeiera, koja je na svoj način drukčija i za plesača vrlo zahtjevna.

Koja vam je od koreografija koje ste plesali bila tehnički najzahtjevnija?

— Teško je reći. Koreografija Marcije Haydée vrlo je zahtjevna, s brojnim varijacijama u drugom činu, no uvijek kad radite novu koreografiju susrećete se s novim izazovima i teškoćama, no kako pripreme odmiču, ono što se isprva činilo teško postaje normalno i samorazumljivo.

Koliko je trajao rad na zagrebačkoj premijeri Trnoružice?

— Derek Deane s ansamblom Zagrebačkog baleta radio je dva mjeseca, a ja sam prije premijere u Zagrebu bio ukupno desetak dana. Suradnja s partnericom Edinom Pličanić vrlo je dobra, što je vidljivo i na predstavama. Zbog brojnih obveza na četiri Trnoružice, koliko ću ih plesati tijekom ožujka u HNK, dolazit ću dan uoči predstave te je stoga dobra suradnja s Edinom još važnija.

Možete li usporediti zagrebačku i londonsku verziju Trnoružice Dereka Deanea?

— Zagrebačka je pozornica manja, no to nije nedostatak, nego omogućuje prisniji odnos publike s plesačima, no u ostalome obje su verzije prilično slične.

Koje su vam bile najslavnije partnerice u Trnoružici?

— U Berlinu plesao sam s Polinom Semionovom, a u Stuttgartu s Marijom Eichwald.

Kada ste se počeli baviti baletom?

— Balet je uvijek bio u meni i čini mi se da sam počeo plesati čim sam prohodao. Moj se stariji brat bavio baletom i često me vodio sa sobom na satove. Tako sam odrastao uz balet i biti plesač za mene je bilo nešto posve prirodno, tako da se zapravo i ne sjećam kad sam se počeo baviti baletom. U baletnu sam školu krenuo kao devetogodišnjak u rodnom Stuttgartu. Nakon nekoliko godina koje sam proveo u John Cranko–Schule, školi Stuttgartskog baleta, baletno obrazovanje nastavio sam u Monte Carlu u školi Marike Besobrasove.

U svega nekoliko godina prošli ste u Stuttgartskom baletu put od člana ansambla do prvaka.

— Odmah po završetku školovanja, u sezoni 1998/99, postao sam članom ansambla Stuttgartskog baleta. Nekoliko mjeseci poslije dobio sam prvu priliku. Pripremao se Le Démon Georgea Balanchinea, a oba plesača koji su trebali plesati ozlijedila su se tjedan uoči premijere. Umjesto da zove goste uprava je odlučila ukazati mi povjerenje. Bio je to veliki izazov. Bio sam vrlo mlad i bez iskustva u tako tehnički iznimno zahtjevnim ulogama, a budući da je vrijeme u kojem sam trebao spremiti ulogu bilo vrlo kratko, imao sam tremu, no sve je prošlo dobro. Prvi cjelovečernji balet koji sam plesao bila je Giselle pola godine nakon toga. Uslijedile su i druge solističke uloge, a za njima i promocije. Solist sam postao 2001, a od sredine 2002. prvak sam Stuttgartskog baleta.

Imate li baletne uzore?

— Imam ih mnogo, zato što je svaki plesač jedinstveni umjetnik, a upravo u tome i jest ljepota plesa. Divim se Rudolfu Nurejevu. Gledao sam snimke njegovih predstava i pročitao njegovu biografiju i zadivila me upornost koja ga je, uz veliki talent, dovela do svjetskog uspjeha. Od još aktivnih plesača izdvojio bih Manuela Legrisa, zvijezdu Pariške opere, te Vladimira Malakova, koji je prvak i ravnatelj Njemačkoga državnog baleta u Berlinu.

Koje suvremene koreografe najviše volite?

— Budući da sam iz Stuttgarta, rad Johna Cranka vrlo mi je blizak. Njegove koreografije plešem s užitkom jer su ekspresivne, vrlo plesne i usredotočene na bitno, što omogućuje da se u dva, tri sata koliko traje predstava kaže i pokaže uistinu mnogo. Od živućih koreografa volim rad Waynea McGregora, a tu su dakako i Jirí Kylián, Mats Ek i William Forsythe.

Koliko moderne, radikalne reinterpretacije mijenjaju balet danas?

— Današnje vrijeme pruža mogućnost da se balet prikaže u posve drukčijem obliku. Primjerice, Mats Ek radnju Trnoružice prebacio je u sadašnjost, a kobno vreteno postalo je narkomanska igla. Nisam protivnik takva pristupa baletu i mislim da balet time može samo dobiti. Pritom klasiku, dakako, ne treba zanemariti.

Imate li u karijeri neostvarenih želja?

— Lista je duga, no mislim, ako se marljivo radi, nastoji biti uvijek najbolji što možeš, prilike će se otvarati i jedna za drugom dolaziti. Neke stvari trebaju čekati jako dugo, dok druge dolaze jako brzo. Teško je znati što budućnost nosi i zato se time ne opterećujem previše, no vjerujem da ću većinu onoga što priželjkujem i ostvariti.

Razgovarao Goran Ivanišević