Nepoznati Louis Kahn

Nepoznati Louis Kahn

Dokumentarni film Moj arhitekt iznimno je filmsko ostvarenje, topla, sugestivna i duboko humana priča o arhitekturi i obitelji, ljubavi i umjetnosti, izdaji i oprostu

U množini rođendanskih darova, korisnih, duhovitih i oku ugodnih stvarčica kojima me nedavno obdariše prijatelji i moji najmiliji, dobio sam i DVD s filmom Moj arhitekt, redatelja Nathaniela Kahna, posvećen njegovu ocu, znamenitom arhitektu Louisu I. Kahnu. Dokumentarni film o jednom od najdarovitijih američkih arhitekta prošloga stoljeća bio je prije dvije godine glavna tema arhitektonskih i filmskih krugova, nominiran od članova Američke filmske akademije za Oscara u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma. Riječ je o iznimnu filmskom ostvarenju, toploj, sugestivnoj i duboko humanoj priči o arhitekturi i obitelji, ljubavi i umjetnosti, izdaji i oprostu, u kojoj je izvanbračni sin legendarnog arhitekta poduzeo petogodišnje istraživanje kako bi otkrio pravu istinu o ocu, genijalnom umjetniku i tajnovitom čovjeku. Kahn stariji bio je čovjek pun kontradikcija. Kada je iznenada umro, osiromašen i neidentificiran, na postaji Penn u New Yorku 1974, iza sebe ostavio je monumentalna remek–djela i još ambicioznije projekte, poput planova za grandioznu sinagogu u Jeruzalemu, ali i kontradikcije i kaos privatnoga života. Tek je smrt razotkrila tajnu njegova trostrukog života s trima različitim ženama. Iako je bio tjelesno neugledan i nižega rasta, lica puna ožiljaka od opeklina zadobivenih u djetinjstvu, Kahn je posjedovao karizmu, poseban šarm koji je privlačio žene. Iz jedne od dviju izvanbračnih veza rođen je i Nathaniel, kada je arhitekt imao više od šezdeset godina. No u njegovoj osmrtnici, objavljenoj na naslovnici »New York Timesa«, navedeni su kao obitelj samo zakonita žena i kćer, dok je drugo dvoje djece iz izvanbračnih veza prešućeno. Gubitak oca, a posebno javno nijekanje njegova postojanja, duboko je pogodilo jedanaestogodišnjega Nathaniela, koji se našao pred mnogim pitanjima i dilemom tko je zapravo bio Louis Kahn. U putovnici nađenoj kod preminulog arhitekta bila je prekrižena adresa, zbog čega je njegovo tijelo ležalo neidentificirano više dana u gradskoj mrtvačnici. Nathanielova je majka bila uvjerena da je arhitekt bio na putu promjena, odlučan nastaviti život s njom i sinom. Sumnja o takvoj mogućnosti, ali i o svemu ostalom u vezi s njegovim zagonetnim ocem, potaknulo je Nathaniela Kahna da gotovo trideset godina nakon očeve smrti snimi film čiji je podnaslov Sinovo putovanje. U filmu Kahn sin putuje širom svijeta na razne lokacije, slijedeći očeve tragove. Posjećuje arhitekturu koju je Louis gradio i ljude koje je poznavao; slijedi linije njegove profesionalne karijere i privatnoga života, razotkriva životne (ne)prilike i utjecaje koji su ga oblikovali, dolazeći tako do boljeg razumijevanja oca, ali i sama sebe. Važnost je Kahnova kreativnog prinosa i utjecaja na razvoj moderne arhitekture neupitna, o čemu u filmu govore suvremenici — Philip Johnson, I. M. Pei, Moshe Safdie, Frank Gehry, kao i oko kamere kojom je majstorski uhvaćena bezvremena ljepota Kahnovih građevina, veličanstvena igra svjetlosti i sjena na elementarnim geometrijskim formama u poetičnoj jukstapoziciji punog i praznog.

Rođen u Estoniji 1901, Kahn je sa četiri godine emigrirao u SAD, gdje se trajno nastanjuje u Philadelphiji, iako će cijeloga života ostati nomad. Educiran u umjetničkoj okolini, relativno je kasno, kao pedesetogodišnjak, stekao ime. Za njegovo je formiranje kao arhitekta presudno bilo putovanje u Europu i posjet antičkim spomenicima, koji postaju trajno nadahnuće njegove osebujne i izrazito individualne arhitekture. Prva je Kahnova važna realizacija Umjetnička galerija Yale (1953), kojom je iskazao odmak od vladajućega rigidnog funkcionalizma i težnju tradicionalnim arhitektonskim vrijednostima, monumentalnosti i bezvremenosti. U sljedećih dvadesetak godina nastaje niz remek–djela osobne monumentalne inačice modernizma, poput Laboratorija Richards (1957–64) u Philadelphiji, Instituta Salk (1959–65) u južnoj Kaliforniji i Muzeja umjetnosti Kimbell (1966–72) u Fort Worthu. Kahnovo je najveličanstvenije ostvarenje Kapitolski kompleks s parlamentom u Daki, Bangladeš. Masivno betonsko zdanje na vodenom zrcalu umjetnog jezera, završeno osam godina nakon autorove smrti, simbolizira snagu i jedinstvo nacije, te demokraciju i ljubav koju je arhitekt podario tamošnjim ljudima, a koju nije znao ili nije mogao dati najbližima. Posebnu vrijednost filmu daju vješto montirani autentični snimci Kahna iz pedesetih i šezdesetih godina. Utjecajan predavač i učitelj, omiljen među studentima, sa sjajnim mislima i iskrenim pristupom arhitekturi, stalno zapitan što sama građevina želi biti, u filmu je prikazan pretežno u pokretu, na ulici, u uredu, bez statičnih namještenih govora, poput nijemoga lajtmotiva koji se u kratkim kadrovima povremeno pojavljuje i nestaje. Zato u njegovo ime govore djela koja je ostavio iza sebe, građevine iznimna sklada i duboke spiritualnosti, kao i sjećanja njegovih najbližih i suradnika na koje je ostavio snažan dojam, što ni nakon tri desetljeća nije izblijedio. Iako je riječ o arhitektonskom dokumentarcu posvećenu iznimnom stvaraocu, osnovna je tema filma njegov privatni život, prikazan s mnogo emocija i strasti, ali uglavnom objektivno i bez zastranjenja u patetiku. Postupno upoznavanje oca, koji iz mitske osobnosti postaje stvarnim čovjekom, iskreno je svjedočenje o životu, obitelji, zajednici, vrijedno pozornosti širega gledateljstva, inače nezainteresirana za arhitektonske teme.

Vinko Penezić