Vijenac 313

Film

Zagreb Dox, međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 19–26. veljače 2005.

NEPOTKUPLJIVO OKO - 2

Uvjeren sam da je samo jedan čovjek uspio vidjeti baš svih sto deset filmova s ovogodišnjega Međunarodnog festivala dokumentarnog filma, koji je potkraj veljače po drugi put održan u Zagrebu: hrabri tvorac i umjetnički direktor Zagreb Doxa Nenad Puhovski

Zagreb Dox, međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 19–26. veljače 2005.

NEPOTKUPLJIVO OKO


slika slika


Uvjeren sam da je samo jedan čovjek uspio vidjeti baš svih sto deset filmova s ovogodišnjega Međunarodnog festivala dokumentarnog filma, koji je potkraj veljače po drugi put održan u Zagrebu: hrabri tvorac i umjetnički direktor Zagreb Doxa Nenad Puhovski


(Nastavak sa strane 1)


Osobito osjetljivu točku intimiteta usudila se dotaknuti hrvatska redateljica Ljiljana Šišmanović u dokumentarcu Polusestre. Otac joj je, otvoreno nam kazuje film, svojedobno bio poznati seoski švaler, koji je, čini se, usput posijao podosta djece, a autorica zna samo za jedno — moguću polusestru. Stalnu potrebu da je pronađe i da ustanovi da li joj je ta osoba zaista polusestra odlučila je realizirati tako što je, krećući u riskantnu potragu, uvela još jednoga svjedoka — dokumentarističku kameru. Valja priznati da je obje zadaće uspješno privela kraju: našavši svoju polusestru (simpatičnu, komunikativnu — također željnu polusestre) i, napokon, okupivši sve članove tako prikupljene nove obitelji, Ljiljana Šišmanović svojim je filmom izrekla i štošta o postojanosti mentalitetnih zadanosti u muško–ženskim odnosima s naših strana. Film se, da spomenem i tu zanimljivost, služi i skrivenom kamerom u trenutku susreta dviju polusestara.

Zapravo, festival je doslovce obilovao filmovima koji istražuju intimnu stranu prisilno marginalizirana malog čovjeka koji, kada ga se intimno osvijetli, izrasta u ličnost dostojnu svakog poštovanja. Divni su likovi iz filma Kuća moja bake Španjolca Adana Alige (baka i njezina unuka), koji moraju napustiti staru ruševnu kuću; intrigantan je film Ljeto s Johnsonovima Britanca Finna McGougha o ciganskoj čergi koja se skrasila na prostoru što ga nastanjuju velike filmske zvijezde i aristokracija i čije članove neprestance sumnjiče i šikaniraju; makedonski Adam i Eva Gjorče Stavreskog, koji svjedoči o izdržljivosti braka između alkoholičara i shizofreničarke; zaokuplja i Sasvim lično bosansko–hercegovačkog redatelja Nedžada Begovića, koji pak pokazuje da njegov tvorac — u portretiranju obitelji, prijatelja i vlastita života — umije miješati žanrove posegnuvši i za iscjeliteljskim humorom; napokon, jedan film (danski Ugasi svjetlo Mire Jagil) nježno portretira ostarjeli bračni par koji mora napustiti važan dio života, a drugi (hrvatski Nestajanje Mladena Burića) diskretno predočava osamljeno finale jedne stare dame.


VUKOVAR, ZAVRŠNI REZ

Četiri se filma, prikazana u Zagrebu, bave minulim ratom na ovim prostorima: belgijski Na Drini ćuprija Xaviera Lukomskog, hrvatski Nemam ti šta reć lijepo Gorana Devića, njemački Amateri i generali Helge Cramer i srpsko–crnogorski Vukovar, završni rez Janka Baljka i Drage Hedla. Izrazita superiornost posljednjega zasniva se na u nas još neprikazanoj arhivskoj građi, koja se, u znatno većim količinama, čuva u arhivima Zastava filma, TV Novi Sad i u vojnom arhivu Srbije, ali i na spremnosti dvojice autora filma da, bez zazora ili kalkulacija, predoče što se zapravo zbivalo uoči napada na Vukovar, za vrijeme njegove opsade i nakon pada. Premda se u uvodnom dijelu, dok JNA još nije bila poslala tenkove na grad, apostrofiraju pokušaji Hrvata da istjeraju Srbe iz Vukovara, ne čine to autori da bi se uspostavila zloglasna ekvidistanca i bratski podijelila krivnja; u nastavku filma arhivska građa svjedoči o rijetko viđenoj okrutnosti agresora, koji danomice sipa tone razornih bombi na grad, i o jezivu ponašanju vojnika nakon ulaska u Vukovar. Beogradski redatelj Janko Baljak bio je našao među preživjelim srpskim vojnicima slikovita i pričljiva mladića koji je ležerno krenuo braniti srpsku stvar, ali groza s kojom se, ne svojom voljom, morao ponijeti toliko ga je duboko užasnula da i danas u njemu — traumatiziranu i poraženu — intenzivno živi pandemonij Vukovara.


KRUH NAŠ SVAGDAŠNJI

Devedesetminutni austrijski dokumentarac Kruh naš svagdašnji Nikolausa Geyrhaltera retoričkim specifičnostima (brižno kadriranje, prevlast polutotala i totala, dominantno statični kadrovi, periodične spore vožnje, zateknuti zvuk bez skladane glazbe, bez iskaza, bez komentara) izrazito odudara od filmova s ovogodišnjega Zagreb Doxa, premda tematizira ono što je u žarištu zanimanja brojnih dokumentarista diljem svijeta (sofisticirana tehnološka dostignuća koja u praksi pokazuju i mračno naličje; ekstremno grub odnos prema životinjama i biljkama; razorna degradacija čovjekovih radnih potencijala). S druge strane, u svijetu i nisu baš tako rijetki filmovi koji se rado utječu suzdržanoj retorici svojstvenoj Geyrhalterovu filmu, premda — koliko je meni poznato — nije bilo, niti ima filma novije proizvodnje čiji se autor odvažio tako radikalno predočiti depresivno mračnu pozadinu proizvodnje kruha našega svagdašnjeg — kao što je to učinjeno u potresnom austrijskom filmu. Ne postoje riječi kojima bi se dovoljno sugestivno opisali prizori što svjedoče o sinkroniziranu funkcioniranju brojnih oštrih alatki koje usmrćenim životinjama (ovce, krave, svinje, ribe...), odsijecaju glave i udove, paraju i pretražuju utrobe, gule im kožu, vješaju ih na kuke i otpremaju u dalje prerađivačke procese. Kao što smo podjednako nemoćni dočarati strašne prizore obezljuđenih i uštogljenih polja po kojima lutaju divovski čelični kukci... Autor je uložio i podosta truda kako bi žestokom gestom stilizirana filma upozorio da se, u samu srcu civilizacije, već izrodio prototip nekoga novog totalitarizma. Zapravo, taj film pregrštima kao ledenjak hladnih prizora djeluje istodobno i nestvarno i onespokojavajuće zbiljski.


Petar Krelja


VELIKI PEČAT ZA NAJBOLJI FILM MEĐUNARODNE KONKURENCIJE

Arunas Matelis, Before Flying Back to the Earth, Litva/Njemačka


Posebna priznanja

Rupert Murray, Unknown White Male, Velika Britanija

Margreth Olin, Raw Youth, Norveška/Danska

Ineke Smits, Black Gold Under Notecka Forest, Nizozemska


VELIKI PEČAT ZA NAJBOLJI FILM REGIONALNE KONKURENCIJE

Nedžad Begović, Sasvim lično, Bosna i Hercegovina

Posebno priznanje

Gjorče Stavreski, Adam i Eva, Makedonija


VELIKI PEČAT ZA NAJBOLJI FILM KONKURENCIJE SPORT I GLAZBA

Mark Morgan, Human Hambone, SAD

Posebna priznanja

Paul Kell, 5 Sides of a Coin, SAD

Pepe Danquart, Hell on Wheels, Njemačka


MALI PEČAT ZA NAJBOLJI FILM AUTORA ILI AUTORICE DO 30 GODINA

Astrid Bussink, The Angelmakers, Velika Britanija/Madžarska/Nizozemska

Vijenac 313

313 - 2. ožujka 2006. | Arhiva

Klikni za povratak