NEPOTKUPLJIVO OKO - 1

NEPOTKUPLJIVO OKO

Nenad Puhovski je, uzgred budi rečeno, tijekom minulih dvanaest mjeseci morao odgledati više stotina dokumentaraca kako bi i novom izdanju manifestacije osigurao već prošle godine dosegnutu visoku festivalsku razinu. Ono što sam ja, uz nemalen trud, ali i sa znatnim zadovoljstvom, uspio pogledati svakako je manje od ukupne festivalske ponude, ali opet posve dostatno da ustvrdim kako je i ovogodišnji program Zagreb Doxa potkrijepio važnu spoznaju da radoznali i kritički duh suvremenog svjetskog dokumentarizma svojim nepotkupljivim okom i dalje ustrajava u temeljnoj misiji dokumentarizma — angažirana svjedočenja o različitim oblicima izrazito marginalizirana i ponižena, a vazda žilava života.

Suprotno Michaelu Mooreu — bučnom i agresivnom američkom pronositelju ideje dokumentarizma kao prokazatelja devijantne visoke američke politike koja se opasno poigrava i ne samo sa svojim građanima — brojni daroviti dokumentaristi s različitih strana svijeta, ako je suditi po glavnini filmova prikazanih u Zagrebu, teže naglašenu intimizmu u izboru i obradi tema. Programatski film iz te zaista brojne skupine — litvansko–njemački Prije povratka na zemlju Arunasa Matelisa — odvažno stupa u inače strogo zabranjenu zonu bolničkog odjela za djecu bolesnu od leukemije. Kako je i Matelisova kćer bolovala od opake bolesti (uspjevši nakon osmomjesečnoga bolničkog liječenja ozdraviti), autor je osjetio potrebu da intimne kadrove novoga filma posveti upravo onima koji se nadaju ozdravljenju — povratku na zemlju, kako stoji u naslovu filma. Autoru je, u tom dokumentaristički smrtonosnom zadatku, pomogao oboljeli dječak koji je, razboritim poimanjem bolesti i otvorenim razmišljanjima o vlastitu statusu, filmu podario snagu i legitimitet zavirivanja u rubne momente čovjekove egzistencije viđene očima onoga koji se, na pragu života, već morao suočiti s njegovom završnom dionicom. Držeći se temeljnih dokumentarističkih načela (i svim srcem navijajući za mališana), autor je ipak uspio smoći hrabrosti završiti film u trenutku kada terapija primijenjena na dječaka nije dala očekivane rezultate...

Izvrstan je i rumunjski film Zemlja nas čeka, koji potpisuje Laurentiu Calciu. Seoski bračni par s desetero djece živi u teškoj oskudici, ali se svojski trudi da brojnom živopisnom potomstvu osigura — kruh i obrazovanje. Pravljen u duhu direktnoga filma (ljudi se živeći, radeći i razgovarajući u društvu s lakopokretljivom kamerom — otkrivaju), Zemlja nas čeka doslovce vrvi od lucidno uočenih duboko dirljivih sitnih životnih detalja (primjerice, tek rođena pilića koji je, zbog nepažnje dječurlije, uginuo nesretna majka ode pokopati u kut dvorišta), pojedinosti koje tom ostvarenju osiguravaju status sretno uhvaćena života na djelu. Njegov optimistički kraj (najstariji sin uspijeva upisati fakultet) nije tek autorska poza — rezultat je života koji crpe snagu iz ustrajnosti i točnih poimanja čovjekovih prioriteta.

Petar Krelja

(nastavak u rubrici FILM)