Na sultanovu dvoru

Na sultanovu dvoru

Izvrsno zamišljen, a djelomice i ostvaren, Pašovićev Hamlet jednostavno nije uspio ispuniti svoj veličanstveno ocrtan okvir

U vrijeme rata bilo je u Zagrebu prigode pozdraviti gostovanje Sarajevskoga ratnog teatra SARTRE u dvorani Vidre, a u Muslimanskom kulturnom centru Kamernog teatra, dok danas, kada bi razmjena gostovanja mogla biti lakše ostvariva i češća, gotovo da se, osim možda u najužim profesionalnim krugovima, ništa ne zna o kazališnom životu najbližega susjedstva. Da se mostarsko kazalište lutaka redovito ne pojavljuje na međunarodnom lutkarskom festivalu PIF–u Zagrebu, kazališne veze s Republikom Bosnom i Hercegovinom u javnosti jedva da bi i postojale. Zato je u sklopu manifestacije Europsko kazalište u ZKM prošloga tjedna na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih više nego dobro došlo gostovanje Space Productions Sarajevo, jedno od najraskošnijih u posljednje vrijeme s najambicioznijim programom, predstavom Shakespeareova Hamleta u režiji Harisa Pašovića. To je predstava koja pokazuje kako se naši susjedi ne zadovoljavaju time da u kulturi uvijek budu samo dobri uvoznici, nego s razlogom smatraju da imaju što i sami ponuditi svijetu. Koliko izvrsno primljena u vlastitoj sredini, toliko je predstava Shakespeareova Hamleta u Pašovićevoj režiji prikladna za predstavljanje bosanskohercegovačkog kazališta u inozemstvu. Slična se težnja za samosvojnošću u izboru repertoara za kazališno reprezentiranje mogla osjetiti i u jednom od prvih novijih susreta s Narodnim pozorištem iz Sarajeva na Marulićevim danima u Splitu, kada je na rasporedu bila Ogrizovićeva Hasanaginica u režiji Mustafe Nadarevića. Redatelj Haris Pašović na svojim zapaženim počecima u Novom Sadu i Sarajevu afirmirao se u ovdašnjoj bivšoj državi spektakularnim predstavama poput Wedekindova Buđenja proljeća i Dozivanja ptica prema Aristofanu, a sada uz podjednako izrazit, još rafiniranije ekstrovertirani scenski postupak pokazuje osebujan vid Shakespeareova Hamleta. Tragedija se sada ne događa na sjevernjačkom, danskom, nego na istočnjačkom, osmanskom, dvoru s likovnošću i glazbom koja pripada tom iz naše udaljenosti u vremenu, prostoru i mentalitetu čarobnom i bajkovitom ambijentu. Pašović je okupio sponzore i suradnike iz različitih sredina te zajedno s dramaturgom Robinom Holmesom, scenografom Amirom Vukom Zecom i kostimografskom skupinom Kao Pao Shu preselio Hamleta i njegov dvor iz maglovitog Elsinora na svijetli, senzualni Orijent s upravo čarobnim, poput ornamenta bogatim i preciznim dvorskim ritualima. »Otkrio sam da je čitav taj orijentalni kontekst dao toj priči još jednu dozu mističnosti i poetičnosti«, kaže redatelj u intervjuu pretiskanu na reprezentativno oslikanoj i tiskanoj kazališnoj cedulji. To je nedvojbeno točno, kao i redateljevo uvjerenje da se »ta priča mogla dogoditi na bilo kojem dvoru«. Koliko god usporedba bila neprimjerena, valja ipak reći: kada se Shakespeareova tragedija primjerice dogodi na filmu Akire Kurosawe (Krvavi prijesto, odnosno Macbeth) nema nimalo opasnosti da bi egzotični ambijent, koliko god snažno bio prikazan, mogao postati jači i važniji od Shake speareovih junaka i njihove tragične sudbine, što se u ovom kazališnom slučaju za cjelinu kao ni svaki pojedini trenutak Pašovićeve predstave baš i ne bi moglo reći. Osmanski dvor u režiji Harisa Pašovića s neprestanom igrom u igri, što je sugerira dramaturški raspored prizora, zaista je čudesan. Slika stvorena raskošnim kostimima na gotovo praznoj pozornici s istodobno minimalističkom, prozračnom i monumentalnom scenografijom te primjerenom pastelnom rasvjetom uz izvrsno izabranu orijentalnu glazbu turskih skladatelja, koju na pozornici u slikovitim kostimima dramaturški pomno raspoređenu izvode vrhunski glazbenici na izvornim instrumentima, pruža neopisiv užitak očima i ušima. Sve bi to bila izvrsna pozadina i potpora baletu ili opernoj izvedbi. Ulasci, izlasci, podanička, akrobatska padanja ničice pred sultanom, pozdravi i oproštaji sve je veličanstveno i uzbudljivo. Isto je tako i s osebujnom, intenzivnom senzualnošću koja poput fluida bez mnogo izvanjskih naglašavanja prožimlje čitavo zbivanje s nestrpljivim zagrljajima Sultana i Sultanije, s neočekivanim iskazom složenog odnosa Hamleta, Ofelije i Horacija i reklo bi se erotskim osvjetljenjem cjelokupnoga života na dvoru. Ono što nedostaje izrazitija je pojedinačna glumačka prisutnost koja bi omogućila življe odnose među likovima. S najviše uvjerljivosti i poetske snage nastupaju najmlađi: Amar Selimović kao dinamičan, uzvišen, širokogrudan, povremeno pomalo djetinjast Hamlet, više u akciji nego u kontemplaciji, strastven, sve više opijen nametnutim gnjevom; Zana Marjanović kao lirski tankoćutna Ofelija prekrasne pojave i glasa, jednako izražajna pokretom i gestom, ovijena ženstvenim tajanstvom, te Damir Markovina kao Horacije iznimne scenske pojave i izražajna pokreta u sjajno izabranu, vrlo jednostavnu kostimu. Vrlo je sretan bio i izbor Miodraga Krivokapića za Duha Hamletova oca, Grobara i Prvoga glumca; s tim nekoć zagrebačkim glumcem bilo se ugodno ponovno sresti. S manje pokrića to bi se bez obzira na pojedine njihove blistave trenutke (Sultanova dramatična reakcija na prizor mišolovke, Sultanijino mondeno ponašanje, koje povezuje prošlost i sadašnjost) moglo reći za odveć blijeda i pasivna Franu Maškovića kao Klaudija te mekoputnu i opuštenu Damjanu Černe kao Gertrudu, a još manje za Sabinu Bambur kao ženskog Fortinbrasa, koji djeluje možda dekorativno, ali dramski posve nemotivirano. Koliko god bila lijepa scenska slikovnica građena raskošnom slikom i zvukom, malogdje ona može zamijeniti dramu što u onoj predstavi lepršavo prolazi kroz fantastičan dvor. Kao što se to može doživjeti u susretu sa starim civilizacijama, gledatelju se može učiniti da raskošni osmanski dvor živi u oceanu vremena, u kojem se Hamletova tragedija lako pretvori u epizodu izloženu zaboravu. Izvrsno zamišljen, a djelomice i ostvaren, Pašovićev Hamlet jednostavo nije uspio ispuniti svoj veličanstveno ocrtan okvir.

Marija Grgičević