Lav koji čuva hrast

Izložba Srednjovjekovni grad Ružica Muzeja Slavonije Osijek, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, 9. veljače – 4. lipnja 2006.

Lav koji čuva hrast

Značaj i bogatstvo grada najbolje oslikavaju fragmentarno očuvani pećnjaci s kamina lociranih na najmanje osam mjesta u gradu. Te raskošne peći tipološki su slijedile srednjoeuropske uzore, na ocakljenim pećnjacima kvalitetne izrade upotrebljavani su kasnogotički i renesansni motivi poznati iz ugarskih kraljevskih radionica, ali i sa peći sakristije bečkoga Stephansdoma

Pripreme za izložbu koja trenutno gostuje u Hrvatskome povijesnom muzeju u Zagrebu počele su 1998. na inicijativu Muzeja Slavonije Osijek potpisivanjem ugovora s Gradom Orahovica o obradi i prezentaciji arheoloških nalaza s iznimno zanimljiva lokaliteta. Izložba koja je 2004. postavljena u Osijeku otvorila je niz nastojanja koja bi u konačnici trebala, baš kao u poznatoj bajci, potaknuti buđenje ljepotice nacionalnoga značaja iz duboka, stoljetna sna. Orahovička je dama poznata pod nazivom Ružica, u san utonula potkraj 17. stoljeća, a riječ je o ruševini srednjovjekovnoga grada koji je u sebi, osim uobičajenih gradskih, istodobno ujedinjavao funkcije i sadržaje tvrđave i dvorca. Arheološki nalazi upućuju na zaključak da je grad podignut u drugoj polovici 14. ili početkom 15. stoljeća, a njegov je prethodnik potpuno neistražen. No, povijesni izvori pokazuju da su vlasnici Ružice održavali kontakte s moćnicima koji su neposredno krojili sudbinu ugarskoga kraljevstva. O negdašnjem značenju i ugledu grada govori i podatak da ga je kralj Ludovik I. Anžuvinac 1347. povjerio Lovri Totu (Slavenu) u zamjenu za Zrin. Vrhunac prosperiteta Ružica–grad je doživio u drugoj polovini 15. i početkom 16. stoljeća, u doba hercega Nikole i Lovre Iločkog. Zahvaljujući kontaktima s vladarima Matijom Korvinom, Friedrichom III. i Vladislavom II. Jagelovićem s europskih su dvorova do Ružice dopirale suvremene invencije u utvrđivanju gradova, ali i duh renesanse koji su u srednju Europu donijeli talijanski umjetnici. Ružica–grad izgrađen je od lomljenoga kamena, dok je za istaknute dijelove arhitekture s posebnom pažnjom klesana dekorativna plastika koja krajem 15. stoljeća usvaja renesansnu motiviku. Svojim kamenim ukrasima posebno se isticala kapela, jedna od najvećih u utvrđenim gradovima toga doba u Slavoniji. Iako je prilagođenošću obrambenim zahtjevima kompleksa slijedila osnovnu graditeljsku zamisao, svojom je raskošnom arhitektonskom plastikom dostojna kapela suvremenih bogatih gradova. Graditelji i klesari s Ružice slijedili su trendove i mijene stilova svoga vremena, a kvalitetna obrada kamena svjedoči o njihovoj izuzetnoj zanatskoj vještini. U Ružica–gradu vodilo se računa o dekorativnim detaljima pojedinih prostora, a kvaliteti i udobnosti stanovanja posvećivalo se mnogo pažnje.

Ukras u obliku ljiljana

O kvaliteti života u gradu–tvrđavi opremljenoj poput dvorca svjedoče i arheološki nalazi od metala, uglavnom kućni uporabni predmeti (među kojima se nalazi i vilica od kosti i željeza iz 16. stoljeća, raritet na kasnosrednjovjekovnim lokalitetima), oruđa i alati, konjska oprema i oprema za jahanje te oružje i vojna oprema. Pronađeni fragmenti poslužili su za rekonstrukciju keramičke posude i kalupa za lijevanje metala koje su stanovnici Ružice koristili za izradu predmeta. Njihova je vještina ostala zabilježena i na brončanom okovu za knjigu s ukrasom u obliku ljiljana, kao i na kopči za knjigu s gotičkim slovima: Ružica–grad je, naime, poput suvremenih bogatih dvorova, posjedovao vlastitu biblioteku. No, značaj i bogatstvo grada najbolje oslikavaju fragmentarno očuvani pećnjaci s kamina lociranih na najmanje osam mjesta u gradu. Te raskošne peći tipološki su slijedile srednjoeuropske uzore, na ocakljenim pećnjacima kvalitetne izrade upotrebljavani su kasnogotički i renesansni motivi poznati iz ugarskih kraljevskih radionica, ali i sa peći sakristije bečkoga Stephansdoma. Kalupi za pećnjake stizali su do Ružice trgovačkim putovima, pa su tako prvoklasni svjedoci političkih veza, statusa i bogatstva vlasnika grada. Vrsnoća izrade i raznolikost motiva (od cakljenih pećnjaka s vegetabilnim motivima ili prikazom pelikana koji hrani mladunce, s motivom grifona i lava koji čuva hrast, proroka, svetaca, anđela i biskupa iz druge polovine 15. stoljeća, preko ulomaka velikih cakljenih pećnjaka s nišom datiranih oko 1500. na čijim su stjenkama prikazi prvoga grijeha i izgona iz raja ili Salomonova suda i navještenja) dokazuju da je radionica Ružica–grada vjerno slijedila trendove, a njezino postojanje unutar zidina potvrđuju nalazi neuspjelih pećnjaka, uništenih prilikom izrade. Cezuru u životu dobro organiziranog, bogatog srednjovjekovnog grada označilo je tursko osvajanje 1542. Stanovništvo je protjerano, više nije bilo značajnijih građevnih aktivnosti, a više od stoljeća održavale su se tek najnužnije gradske funkcije. Ipak, pronađeni ulomci porculana i fragmenti luksuznih uporabnih predmeta svjedoče o visokom životnom standardu vojnih zapovjednika i govore u prilog tezi da je Ružica u razdoblju turske opsade mogla predstavljati upravno–vojno središte. No, nakon protjerivanja Turaka iz Slavonije 1687. grad u svim svojim funkcijama i sa svojim negdašnjim sadržajima više nikada nije oživio. Kad su krajem 17. i početkom 18. stoljeća u Osijeku i Slavonskome Brodu izgrađene tvrđave, posada s Ružice je povučena, a grad je potpuno napušten. Njegova raskoš i veličina prepušteni su zaboravu.

Udarnički nemar

Prvi (takozvani) konzervatorsko-zaštitni radovi na Ružica-gradu započeli su 1966, a svodili su se na stihijsko raščišćavanje ruševina ovisno o izvorima financiranja koji su često bili nedostatni ili su u potpunosti izostajali, ali bez odgovarajućeg arheološkog nadzora. Arheološki su nalazi deponirani i evidentirani tek sporadično, pa je iz toga razdoblja ostalo očuvano samo nekoliko ulomaka kamene plastike. Velike količine nalaza otkopane su i sistematizirane između 1978. i 1986, iako se ni tada nisu provodila sustavno organizirana arheološka iskopavanja. U sklopu omladinskih radnih akcija na lokalitet su slane gomile kopača–udarnika koje je trebao nadzirati i kontrolirati tek jedan arheolog. U nekoliko preseljenja ponovno je nestao dio materijala, a ostaci ostataka koji su preživjeli zanemarivanje i devastacije tijekom Domovinskog rata (arheološka građa ostavljena je, naime, bez nadzora u otvorenim prostorima) tvore izložbu Muzeja Slavonije Osijek. U katalogu izložbe (oboje potpisuju Mladen Radić, ravnatelj Muzeja Slavonije Osijek i Zvonko Bojčić, pročelnik Uprave za zaštitu kulturne baštine Konzervatorskoga odjela u Osijeku) obrađena je arheološka građa s lokaliteta Ružica koja je sistematizirana po grupama: arhitektonska kamena plastika, metal, keramika, staklo, koštani predmeti, predmeti od kamena i pećnjaci. Na temelju tih reprezentativnih ulomaka građe, koji čine jezgru budućega Muzeja grada Orahovica, može se tek nagađati o raskoši materijala koji je nepovratno izgubljen. Ružica–Trnoružica u kojoj su se, kako nam kazuju njezina veličina i sadržaji (postojanje dvorske kapele, knjižnice, zanatskih radionica, raskošnoga unutarnjeg uređenja, cijevi za opskrbu svježom vodom iz obližnjih brdskih potoka…) njegovali visoki standardi življenja, još uvijek čeka da poduzmemo sve moguće mjere kako bismo je zaštitili od potpune propasti.

Libuše Jirsak