Lambetvok i zveckanje oružja

Lambetvok i zveckanje oružja

Zbornik Komparativna povijest hrvatske književnosti br VII: Hrvatska književnost tridesetih godina 20. stoljeća, ur. Cvijeta Pavlović i Vinka Glunčić–Bužančić, Književni krug Split, 2005.

Hrvatska je književnost tridesetih godina obilježena dvama pravcima ili periodama, kako kaže Flaker u svojoj davnoj studiji pod naslovom Nacrt za periodizaciju novije hrvatske književnosti — ekspresionizmom i socijalno angažiranom književnošću. Te su godine obilježila svojim radom mnoga velika imena domaće književnosti, među kojima svakako valja izdvojiti najmarkantniju književnu ličnost, Miroslava Krležu, zbog čijega će djelovanja mnogi kritičari i književni povjesničari tridesete godine smatrati upravo njegovim desetljećem, a sama Krležu poveznicom dviju spomenutih perioda. Ne spominjemo slučajno ni Krležu ni dvije periode hrvatske književnosti. Krležu stoga jer će čak sedam od dvadeset i dva priloga, koliko ih ukupno sadrži zbornik Komparativna povijest hrvatske književnosti br. VII : Hrvatska književnost tridesetih godina 20. stoljeća, biti posvećena stvaralaštvu toga pisca, a dvije periode stoga što se i sami tekstovi mogu razvrstati prema toj uvjetnoj podjeli. Polemički ton kao pitanje osporavanja navodi se već u prvim i uvodnim tekstovima zbornika (Gordana Slabinac, Poetika osporavanja / umijeće osporavanja; Aleksandar Flaker, Predslike hrvatske književnosti. Kraj tridesetih). Sintagma umijeće osporavanja otvara na neki način prostor za prihvat različitih vrsta polemičkog diskursa. Polemičnost, posebice preko pojma predslike, preuzeta od češkoga kritičara Karela Teigea (Flaker), otvara prostor analizama književnih tekstova tridesetih u kojima prevladavaju nagovještaji ratnih zbivanja (Ivan Goran Kovačić, Jure Kaštelan, slike Krste Hegedušića, a posebno Krležin magistralni esej Evropa danas, koji je analizirao i Bruno Kragić u svojemu prilogu Danas o »Evropi danas«). Nemogućnost bježanja od ideoloških odrednica, polemičkih tonova, predočena je i u prilogu Suzane Coha, koji govori o recepciji dvaju književnih časopisa u spomenutom razdoblju (»Književnika« i »Hrvatske smotre«). U razdoblju između dva rata umjetnost postaje naglašeno povezana s društvenim zbivanjima. O tome piše i Evgenij Paščenko, tumačeći tadašnje političke odnose između Rusije i Njemačke, Ukrajine i Rusije, Ukrajine i Hrvatske te Krležina teksta Izlet u Rusiju i povijesnih okolnosti. Krleža nalazi svoje mjesto i u prijevodima. U prilogu Marine Barbić–Poropat riječ je o prijevodu zbirke novela Hrvatski bog Mars, a u prilogu Ljiljane Avirović o prijevodu Balada Petrice Kerempuha. Oba potpisuje Silvio Ferrari, kao gotovo isključivi prevoditelj Miroslava Krleže, zbog čije je predanosti Krleža ostao najprevođeniji hrvatski autor u Italiji. U zborniku nalazimo i tekst o prijevodima Krležinih novela na španjolski jezik, premda, upozorava nas autor Francisco Javier Juez y Gálvez, na tom jeziku dosad nije objavljena ni jedna cjelovita Krležina knjiga. Recepcija je kako hrvatske književnosti u drugima tako i drugih nacionalnih književnosti u hrvatskoj posredovanjem prijevoda možda najvidljivija. Upozorava nas na to Andrea Meyer–Fraatz u tekstu o recepciji njemačke klasične književnosti u nas (braća Mann, Ernst Toller, Erich Kästner, Ödön von Horváth), ali i Cvijeta Pavlović u analizi Šimićeva prijevoda Gideova traktata Povratak rasipnoga sina. Recepcijom se bavio i Mirko Tomasović u prilogu Baudelairofilija u Zagrebu, u kojemu analizira dvije antologije francuske lirike objavljene u Hrvatskoj. Još je jedan prilog posvećen komparativnoj i prijevodnoj poeziji. Riječ je o tekstu Juliana Kornhausera o odnosima hrvatske i poljske poezije na primjerima dvaju pjesnika, Ożóga i Tadijanovića. Analizirajući dva talijanska časopisa, »Porta orientale« i »L’Europa orientale«, Natka Badurina tekstom Hrvatska kao predmet talijanske kulturne politike tridesetih godina ulazi također u društvo komparativnih analiza, problematizirajući odnos književnosti i ideologije. Ženski problemi i ženska spisateljica, koju prepoznajemo kao »figuru prezira i obožavanja«, čitana je u dvama prilozima kako iz motrišta feminističke kritike i politike, tako i povijesti. Riječ je, dakako, o Mariji Jurić Zagorki, koja je ušla, kako kaže Tatjana Jukić, »u nacionalnu povijest književnosti zato što institucionalni okvir te povijesti nije mogao izdržati pritisak ‘obožavanja’ njezina korpusa od strane čitatelja poopćenih u zajednicu«. Tekstovi o toj hrvatskoj spisateljici, premda se protive izjednačavanju spisateljičina života i njezina romana (Grdešić, o romanu Kamen na cesti), ne mogu se posve oprijeti izvanjskim utjecajima koji su oblikovali svijet Zagorkinih romana. Osim Krleže i Zagorke, koji se u zborniku pojavljuju više puta, upoznajemo se sa stvaralaštvom Side Košutić, koja pripada struji angažiranoga ruralizma (Drago Šimundža, Stvarnost i poučnost u trilogiji S naših njiva Side Košutić), ljubavnom poezijom Nikole Šopa (Fedora Ferluga–Petronio, Ljubav i eros u Šopovim pjesmama tridesetih godina) te prozom Đure Sudete (Maša Kolanović, Antimodernistički kompleksi Sudetina Mora). Kako mnoge analize književnih djela nisu mogle ostati netaknutima povijesnim okolnostima, možda je, prema riječima Kolanovićeve, »kreiranje svojevrsnog bolesničkog protusvijeta ‘zaštitilo’ književnika Sudetu od aktualnih povijesno–književnih tendencija«, jer kako je rekla ranije spomenuta Suzana Coha u svojemu tekstu, »biti umjetnikom u ono vrijeme istovremeno je značilo i biti društveno angažiranim umjetnikom«. Bježanje od političkih aktualizacija, europske krize tridesetih godina, nije bilo moguće ni na filmu ili, kako kaže Ante Peterlić u prilogu posvećenu filmološkom opusu Ljubomira Marakovića, »tridesete su sve grozničavije ispolitizirana vremena, a film je postao zvučni pa o politici sada ne govori tek uz pomoć slika« ili Nikica Gilić u svojoj analizi filma Izbavitelj Krste Papića, da nam se »u imaginariju europske kulture tridesetih godina dvadesetog stoljeća slike gospodarske bijede i nagovještaja predstojeće ratne katastrofe čine nezaobilaznima, ako ne i središnjima«. Film jednostavno nije mogao biti lišen političkih natruha, kao što je Marakovićeva kritika, s druge strane, »ostajala prešućivanom zbog tema katoličanstva i filma« (Ante Peterlić). Postoji ipak prostor umjetničkoga djelovanja koji, ako ne može biti pošteđen, onda sigurno može biti manje diran političkim previranjima u predratnim tridesetim godinama. Riječ je o poeziji. U tipološkom opisu hrvatske lirike tridesetih Pavao Pavličić predstavlja plejadu hrvatskih pjesnika (Ujević, Wiesner, Krklec, Krleža, Kozarčanin, Šop, Cesarić, Tadijanović, Ivanišević) koji su obilježili razdoblje međuraća. U tekstu autor se bavi analizom odnosa poezije prema čitatelju, zbilji, tradiciji, autoru, svjetonazoru, jeziku te prema samoj sebi. Zbog izrazite individualnosti među pjesnicima bilo je mnogo manje onih koji su se politički angažirali nego među prozaicima i ta važna činjenica čuva poeziju od neposrednih utjecaja burne društveno–političke zbilje. Zbilja je, nedvojbeno, u tridesetima obilježena polemičnošću, ideološkom obojenošću, represijom, i kao takva utjecala je na umjetničku produkciju. Dobar nam uvid u to daje bogat i sadržajan zbornik radova, nastao kao rezultat sedmog po redu međunarodnoga znanstvenog skupa u nizu Komparativna povijest hrvatske književnosti, održana u rujnu 2004. Gotovo svi tekstovi uokvireni temom Hrvatska književnost tridesetih godina 20. stoljeća, bilo da analiziraju prozno, pjesničko, filmsko ili časopisno stvaralaštvo, prate ritam tadašnje političke dihotomije. Pred čitateljem oni otvaraju prostor svih raznolikosti trećega desetljeća dvadesetog stoljeća, burnoga vremena velikih kriza, političkih pritisaka, ali, priznajmo, i bogate umjetničke produkcije i zabave. Mogli bismo reći, parafrazirajući Aleksandra Flakera, koji je u prilogu o kraju tridesetih citirao pregršt primjera iz književnih tekstova u kojima se osjećao dolazak ratnih bubnjeva, da je to bilo vrijeme kada se još plesao lambetvo

k, ali je i zveckalo oružje.

Jasmina Vojvodić