Kritika nam je konzervativna i koristoljubiva, klanovska

Kritika nam je konzervativna i koristoljubiva, klanovska

Dario Grgić jedan je od najaktivnijih, vjerojatno i najboljih novih kritičara, što je nedavno honorirano i Poveljom uspješnosti Julija Benešića za kritiku objavljenu tijekom 2005. godine

Nedavno si, na Danima Julija Benešića, dobio Povelju uspješnosti. Nagradu je dobila kolegica Helena Sablić Tomić, ali kako marginekologija pokušava promovirati još neetablirane autore, dobio si prednost za intervju. Je li ti ovo prvi intervju kao književnom krYitičaru?

— Pa da, prvi. I posljednji, vjerojatno.

Maštaš li o mogućnosti da živiš od književne kritike i esejistike, kao, nekad, recimo, Igor Mandić?

— Znao sam maštati o tome da mi mozak radi kao što je radio njegov. On je posebna zvjerka. U jednom trenutku bio je bolji od književnosti o kojoj je pisao. Ali nema u tome ništa čudno: Lester Bangs pisao je samo rock kritike i bio najbolji američki pisac sedamdesetih.

Kritike, stvarno visokim ritmom, objavljuješ na internetu i, uglavnom, u »Zarezu«. Koji bi medij najradije, hm, zaposjeo? Tiskani, elektronski...

— Pisao sam za T–portal i Radio 101. Na njihovim stranicama još stoje neki tekstovi. Redovito me objavljuje jedan fanzin, «Hombre» (www.hombrezone.com). Pišem i za beogradski »Think Thank«. No najveći posao imam u stalnom Bibliobusu »Glasa Slavonije«, u okviru subotnjega magazina, gdje odrađujem glavni kritičarski posao. Pišem gdje me zovu da pišem, nemam posebnih želja.

Dijeliš li moj dojam da je suvremena hrvatska književna kritika izrazito konzervativna?

— Konzervativna i koristoljubiva, klanovska. Gotovo da bih mogao reći da smo iznimka od onog pravila po kojemu svaka književnost ima kritiku kakvu zaslužuje. Ovakva situacija nije puka povratna informacija o stanju na terenu. Nego ga moraš izazvati marljivim štetočinstvom. No imam dojam kako situacija ipak nikada nije tako crna ili apokaliptična kako izgleda iz aviona. Prije je riječ o nedostatku kondicije nego o drugim stvarima. I za ove koji ostaju bez daha ljudi fino vide da ostaju bez daha. Uspuhanost se zapazi u životu i tekstu podjednako. Iz tjedna u tjedan pisati kritike, koje li tlake. Umorna nam je kritika. Kao stara matrona. Nove joj fore idu na živce. Kao da misli: čekaj da te, kao mene, pregaze tisuće knjiga pa ćemo onda pričati.

Koje književne teorije smatraš najoperativnijima pri pisanju kritike?

— Teorija bi trebala pomoći u snalaženju na terenu, ali se ljudi uglavnom zapletu u njezine mreže. Sirenski zov transgresije ili rodnosti kao da pomućuje pamet, pa više nisu kadri vidjeti očito. Čovjek bi trebao vrtjeti teoriju, a ne ona njega. Tako se u povodu filma Planina Brokeback piše o dekonstrukciji lika kauboja. Ali klasični je vestern razlikovao kauboje od ovčara, pastira. Pastiri su išli u crkvu, kauboji u saloone. Tajvanac se našalio, pridružio macho–tradiciji i zapucao ironijom, drugarski se pritom zagrlivši s Fordom i Hawkesom. I otišao dalje, istodobno, u stilu: u redu, ti su vaši pastiri pederi, ali su ljudi. Volim Batailleovu studiju Književnost i zlo, Deleuzeove knjige o Proustu i Kafki, Shavirove mikroeseje o filmu, glazbi i književnosti. Zapravo, kao u Miyazakijevu filmu Porco Rosso, gdje konstatiraju kako je sedamnaestogodišnja djevojčica sposobna napraviti avion jer je nadahnuta, tako su i na mene djelovale knjige nastale pod očitim energetskim valom inspiracije. Npr. Bachelard: Ogled o imaginaciji kretanja. To mi je super.

Jesi li, i od koga, učio zanat književnoga kritičara?

— Divno je učiti, to je nedvojbeno. Eto, nedavno sam preko Amazona naručio filmski leksikon Davida Thomsona. Od njega trenutačno učim. Više ga zapravo vrebam voajerski u trenucima ljubavi prema nekom autoru, nego bilo što drugo. A on je majstor. Kaže da mu je bilo koja epizoda Zvjezdanih staza rekla više o osami individue u svemiru nego Solaris Tarkovskog. Sigurno se slažeš kako ćemo teško čuti nešto tako (točno i) blasfemično na hrvatskom, gdje je Tarkovski reper ozbiljnih namjera, a ne dosadnjaković? Što Thompsona ne sprečava da vidi mnoge njegove dobre strane. To vjerojatno i čini čitanje zanimljivim, mogućnost kretanja između brojnih točaka od kojih su neke, da se tako izrazim, u lošoj formi, a neke druge, opet, pucaju od zdravlja. Apriornost je koma.

Imaš li ambicija prema drugim književnim formama. Ako novinari naveliko pišu fikciju, što ne bi i kritičari?

— Pa da, bilo bi pošteno nešto napisati, pokušaja ili vježbe radi. Mislim da bi se zakonom trebalo propisati, da bi to koristilo književnosti, da svatko tko piše o knjigama i sam mora načiniti barem jednu. Pa makar se ona doticala samo kritičarevih traumatskih iskustava s knjigama. Montherlant, danas zaboravljeni francuski pisac, jednom je rekao: »Ja sam onaj kojemu se nešto događa.« Mislim da bi bilo primarno biti takva osoba, onda nije problem pisati. Bilo bi to zanimljivo.

Razgovarao Kruno Lokotar