Kad je siromašno kazalište presiromašno

New York Kazališni New York po tko zna koji put veće je zanimanje pokazao za stvari koje se događaju na scenama po kazališnoj margini nego za ono što im servira skupi, komercijalni Broadway. Ovoga tjedna u središtu je pozornosti bila La MaMa, koja je u svom prostoru ugostila poznatoga poljskog autora Laszeka Madzika, jednog od najzanimljivijih osobnosti poljskog alternativnog teatra, kojega kritika uspoređuje s Kantorom i Grotowskim. Madzik još od sedamdesetih uzbuđuje kazališnu publiku nekonvencionalnim izvedbama zainteresiranima za komorni izraz, melankoličnu atmosferu, usredotočena stanja duha i apstraktne metafizičke ideje pa je njegovo prvo njujorško gostovanje dočekano s posebnim uzbuđenjem. No, rezultat susreta američke publike s Madzekovim projektom Odlasci, temeljenim na Rozewiczovoj prozi, odaje respekt, ali ne i oduševljenje. Kao da je Madzek na američku scenu zakasnio neko desetljeće, komentirala je kritika, pogotovo kad se u obzir uzme nedavno oduševljenje drugim europskim izvoznim proizvodom koji se duboko dojmio Amerike, Casteluccijevim Tragedia Endogonidia #09 London. Dobro je biti na tragu siromašna teatra, ali on i ne mora biti baš toliko siromašan, poručila je kritika Madziku.

Skakavci na nacionalnoj sceni

Nova Gorica Skakavci, ili Moj otac igra loto Biljane Srbljanović, posljednja drama srbijanske dramatičarke svjetske slave, uputila se na pohod svjetskim pozornicama. No, prije nego što dođe do nas, na scenu ZKM–a, odigrana je i u Novoj Gorici, čije je kazalište odnedavno postalo još jedno nacionalno kazalište u Sloveniji. U režiji Eduarda Milera tu dramu, koja se bavi običnim ljudima i njihovim problemima i poigrava se dramskim stilovima slovenska je kritika pozdravila. Miler se ironično poigrao cijelom konstrukcijom izborom glazbenih brojeva koji je prate, a najveći dio pohvala otišao je glumcima. Scenografski priča je riješena kao pozornica na pozornici, a teatralizacijom svakodnevica dobiva neobičan okvir.

Oprosti, Molie`re

Moskva Studio Fomenko, jedno od slavnih ruskih kazališta, rijetko otvara vrata redateljima sa strane. Ako se baš i dogodi da ne režira sam Fomenko, onda šansu dobivaju njegovi učenici Ivan Popovski, Sergej Ženovač, Mindaugas Karbauskis... No, za predstavu Oprosti nam, Jean–Baptiste vrata su širom otvorena za legendarnoga glumca iz Kazališta Taganka Venjamina Smekova, koji je posljednjih godina mnogo režirao i podučavao u inozemstvu, a kojega upućenija kazališna publika pamti kao Wolanda iz slavne produkcije Jurija Ljubimova Majstor i Margarita. Smekov je skratio i preradio Molie` reova Građanina plemića poigravajući se tekstom, koristeći se ironijom kao moćnim scenskim sredstvom. No, kritika je, uz priznanje da je riječ o dobroj predstavi, ipak zamjerila da dvoipolsatna produkcija povremeno postaje statična, a da ironija ponekad postaje sama sebi svrhom.

Hedda kao razmažena mačkica

Leeds Na valu nove popularnosti Ibsen osvaja sve više britanskih scena, a Hedda Gabler u West Yorkshire Playhouseu u Leedsu jedna je od najbolje ocijenjenih engleskih produkcija posljednjih tjedana. Redatelj Mathew Lloyd rasteretio je Ibsenov klasik tragičnosti, dodao mu notu duhovitosti, a Hedda u interpretaciji Gillian Kearney više je razmažena mačkica nego zatvorena tigrica, kakvu je Britanija obično gledala u ranijim produkcijama. I Hedda, baš kao i suprug joj Tessman, nedovoljno su odrasla djeca, nezrele osobe, a ta ih infantilnost vodi u propast. Bilo kako bilo, produkcija je zaradila niz izrazito pozitivnih kritika, u kojima je proglašena najboljom Heddom Gabler ikad viđenom na britanskim daskama.

Jasen Boko