JEDAN JE MAESTRO

JEDAN JE MAESTRO

Poznato je da Maestro nikad nije radio skice, nego je pisao partituru izravno, kao što bi on to rekao iz glave na papir. Nevjerojatno je da je netko napisao tolike stotine tisuće nota kao što je to on činio. Mislim da to danas ne bi bilo moguće napraviti ni računalom

S Majom Papandopulo–Mijač, kćerkom Borisa Papandopula i koordinatoricom baletnog programa Festivala Histria, razgovarali smo u povodu stote obljetnice rođenja Borisa Papandopula.

Tko je zaslužan za organizaciju Papandopulijade, serije koncerata u čast stote obljetnice rođenja Borisa Papandopula? Kakvi su vaši dojmovi s te manifestacije?

— Papandopulijadu su organizirali profesori i studenti Muzičke akademije u Zagrebu. To je bila iznimna serija koncerata, na kojima je vladala gotovo kućna atmosfera zbog velikog sklada između profesora i studenata. Nisam ni znala da je dvorana F5 u Frankopanskoj ulici, u kojoj su održavani koncerti, tako lijepo preuređena. Ta je dvorana velika, svijetla, topla i što je najvažnije vrlo akustična. Možda je malo mukla za gudače, ali to za studente nije loše jer moraju malo čvršće svirati. Profesor Anđelko Krpan rekao nam je da gotovo svi studenti na pitanje što bi željeli svirati odgovaraju: Papandopula. Tako je u povodu stote obljetnice Papandopulova rođenja bila organizirana serija koncerata na način da što veći broj studenata može nastupiti. Uglavnom se nisu svirale cijele kompozicije, nego bi primjerice od osam studija za klavir jedan student svirao dvije, a drugi druge dvije, po stavak ili dva. Neobično je mnogo studenata nastupilo, neovisno o godini studija. Meni je bilo iznenađenje vidjeti kako im profesori nose stolce i slažu pultove. Vladala je upravo atmosfera kakvu je maestro Papandopulo volio.

Maestro nikad nije bio formalan…

— Da, uvijek je glazbenike tretirao jednako srdačno, neovisno o tome jesu li to bili studenti ili glazbenici velika ugleda i iskustva. K njemu je svatko mogao doći po savjet ili svirati pod njegovom dirigentskom palicom, student srednje škole ili magistar.

Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu priprema baletnu predstavu Maestro. Što znate o tom projektu i pripremama za njega?

— Što se više približava dan praizvedbe, projekt Maestro se maestrovoj supruzi Zdenki i meni sve više sviđa. Bili smo iznenađeni kad se počelo razgovarati o tom baletu, jer je koreografkinja Ljiljana Gvozdenović zamislila da ne iskoristi jedan od maestrovih cjelovečernjih baleta, nego da to bude svojevrstan kolaž njegove glazbe, dakle segmenti glazbe iz raznih djela. Tu ima i komorne glazbe, i simfonijske i baletne. Tu je klarinetski kvintet, violinski koncert, pa čak i jedna pjesma za glas koju će a capella pjevati Ivanka Boljkovac. To će biti motiv koji će se ponavljati. Kako je to vrlo neuobičajeno, u početku je izazvalo dosta otpora, jer maestro je ipak napisao devet cjelovečernjih baleta. No, takvi se projekti rade kao posebna posveta, a koreograf uz dramaturga tada može odabrati one segmente glazbe koji najbolje odgovaraju koreografskoj i dramaturškoj zamisli. Fabula baleta zapravo je maestrova biografija. Iz priče bi se trebalo vidjeti ono što se vidjelo iz dokumentarnog filma Maestro Jakova Sedlara, a to je ne samo Papandopulo kao skladatelj i umjetnik nego kao osoba.

Balet će zapravo pružiti mogućnost da maestro bude glavni lik, što s njegovim baletima ne bi bilo moguće...

— On će i biti glavni lik. Ekipa je dobra: libreto je napisao Nedjeljko Fabrio, koreografkinja je Ljiljana Gvozdenović, scenograf Nenad Fabijanić, a kostimografkinja Dženisa Pecotić. Predstavu neće pratiti živi orkestar, nego snimke, a sve su snimke one gdje dirigira sam autor.

Kako je obljetnicu obilježila Zagrebačka filharmonija?

— Dvadeset i petoga studenog prošle godine Zagrebačka je filharmonija pod ravnanjem Pavla Dešpalja izvela Laudamus (Slavoslovlje). Desetoga veljače ove godine pod ravnanjem Aleksandra Kalajdžića izveden je Koncert za piccolo i gudače. Simfonijski orkestar HRT–a 9. ožujka izvest će Papandopulovu skladbu Hommage á Bach, a u travnju Mješoviti zbor HRT–a Hrvatsku misu pod ravnanjem Tončija Bilića. Cijele godine davat će se koncerti Papandopulove glazbe, a bit će i dosta cjelovečernjih programa. Balet Maestro dosta je važan jer riječ je o predstavi koja će moći putovati. S obzirom da je glazba snimljena, gostovanja su znatno lakša i jeftinija. Program Dubrovačkih ljetnih igara bit će uvelike obilježen Papandopulovom glazbom. Splitsko ljeto izvest će Hrvatsku misu i Muku gospodina Isusa. Bit će i dosta koncerata. Postajem tjeskobna kad se spomene HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Oni ne spremaju ništa, osim što će Nada Matošević otvoriti Zajčeve dane u studenom cjelovečernjim programom Papandopula. Nadam se da će tamo biti i jedna praizvedba, a za sada se zna da će Goran Končar svirati Koncert za violinu i orkestar. Još ne znamo hoće li kazalište u Sarajevu uspjeti obilježiti 25. svibnja, obljetnicu svoje prve baletne predstave 1956. godine, izvedbom baleta Žetva, koji je Papandopulo za njih napisao i s kojim je utemeljen Sarajevski balet. Zdenka Papandopulo i ja nadamo se da će se na jednoj od hrvatskih opernih pozornica naći jedna od maestrovih opera: Sunčanica, Rona ili neka druga od opera koje dugo nisu bile izvođene. Sunčanica je izvedena koncertno 19. listopada 1991, tri dana nakon odlaska maestra Papandopula. On to nažalost nije doživio, a čekao je tolike godine da je ponovno čuje.

Kakva je situacija s publikacijama o Borisu Papandopulu?

— Mnogo toga obuhvatila je temeljita knjižica, svojevrsna mini–monografija, koju je izdao Hrvatski glazbeni zavod u povodu preuzimanja notnog materijala i otvaranja izložbe o Papandopulu. Tekstove je napisala muzikologinja Erika Krpan. Mislim da će i knjižica što se priprema u povodu praizvedbe baleta Maestro biti daleko više od programske knjižice. Erika Krpan godinama sakuplja materijal za veliku monografiju, no ne znam hoće li biti gotova ove godine. Ona se najdulje i najsustavnije bavi opusom meastra Papandopula, a to je doista velik posao. Erika Krpan u proteklih je mjesec dana napisala tri velika teksta o maestru, jedan je bolji od drugog, a svi su različiti. Riječ je o tekstovima za dokumentarni film Maestro, knjižicu HGZ–a i knjižicu baleta Maestro.

Možete li nam nešto više reći o notnom materijalu koji je predan Hrvatskom glazbenom zavodu?

— Materijala ima mnogo. Uglavnom su to autografi partitura, a neki su kopije koje imaju težinu autografa jer su autografi nestali ili ih je netko zadržao kod sebe. Poznato je da maestro nikad nije radio skice, nego je pisao partituru izravno, kao što bi on to rekao iz glave na papir. Nevjerojatno je da je netko napisao tolike tisuće nota kao što je to on činio. Mislim da to danas ne bi bilo moguće tako napraviti ni računalom. Kad bi Papandopulo napisao neku kompoziciju posvećenu nekom pjevaču ili sviraču, on bi mu je dao u ruke i to je za njega bila gotova stvar. Tako se mnogo kompozicija zagubilo i stoje po privatnim ormarima. Apeliramo već godinama da se sve partiture vrate. Sve su partiture inače bile pohranjene kod gospođe Krpan. Kad je počeo rat, ona je čak dala napraviti svojevrstan ormar–sef, jer smo se bojali da im se nešto ne desi, s obzirom da za većinu ne postoje kopije. Maestro je pisao partiture na vrlo velikom formatu papira, koji se donedavno nije mogao ni fotokopirati. To su formati poput onih za arhitektonske skice. Hrvatski je glazbeni zavod ustanova koja je imala posebno mjesto u životu i srcu maestra Papandopula. Njegova majka Maja de Strozzi počela je pjevati tamo kad je imala svega sedamnaest godina. Još imam sačuvanu kritiku njezina prvog nastupa. HGZ je sastavni dio života i školovanja maestra Papandopula. To je ujedno ustanova koja s najviše duše živi s glazbom i glazbenicima. Imaju knjižnicu koja je proširena na novu prostoriju i odličnu muzikologinju Nadu Bezić, iznimno savjesnu i pedantnu. Zbog svega toga odlučili smo se da tamo pohranimo sav notni materijal. Sada će sve biti jednostavnije i izvođačima i studentima i nama koji smo materijal dosad čuvali. Svatko sada može doći u knjižnicu HGZ–a i zatražiti kopije notnih zapisa. Notni zapisi moraju biti u instituciji, a mi smo smatrali da je Hrvatski glazbeni zavod najprikladnija ustanova za takvo što, jer tamo rade stručnjaci koji se gotovo isključivo glazbom i bave.

Jedan od likova u baletu je Igor Stravinski. Možete li se prisjetiti priča o njemu i o tome kako je on utjecao na maestra Papandopula?

— Moja baka, majka maestra Papandopula, Maja de Strozzi–Pečić, sa suprugom je mnogo putovala po Europi, predstavljajući hrvatsku glazbu. Tako su u Švicarskoj upoznali Igora Stravinskog, koji je poslije dolazio i u Zagreb, te je Maji de Strozzi posvetio i tri pjesme. Jednom prigodom bio je gost u njihovoj kući u Zagrebu. Papandopulo je bio veliki romantičar i pitao je Stravinskog što ga nadahnjuje za pisanje i da li ga mjesečina ili noć nadahnjuje. Stravinski je odgovorio: »Mrak me ne nadahnjuje, kad dođem u mrak, odmah upalim svjetlo.« Kuća Strozzi–Pečić bila je širom otvorena, tu se skupljali brojni glazbenici. Sjećam se da je Maestro pričao kako je nedjeljom uvijek bilo gostiju na objedu i da se u kući sviralo. Sve je to utjecalo na Papandopula, rastao je s glazbom. Na Papandopulovo skladanje najviše je utjecao njegov profesor Blagoje Bersa. Vjerojatno je to bio jedini profesor toga doba koji nije sputavao svoje studente. Davao im je slobodu i nije ih ograničavao niti očekivao da rade na njegov način. Svatko je imao slobodu pisati glazbu na svoj način, onda se o tome razgovaralo i raspravljalo, pa i kritiziralo i ocjenjivalo. Sve se to odvijalo u HGZ–u, tamo se živjelo — izašlo bi se s predavanja nešto pojesti i vraćalo natrag u istu zgradu.

Što je s CD–ima s glazbom Borisa Papandopula?

— Nakladnička kuća Cantus d.o.o. započela je projekt Papandopulo. Tiskali su Hrvatsku misu, i to u vrlo kvalitetnu, svjetskom izdanju. Izašao je i Peti gudački kvartet, a sprema se i Koncert za violinu i orkestar. Osim toga, izdaju i nosače zvuka, poput onog Hrvatske mise u izvedbi zbora Ivan Goran Kovačić. Izašao je i CD s Klarinetskim kvintetom i dva gudačka kvarteta, predivno opremljen, kao mala monografija. Riječ je o snimkama s koncerta u Osoru održanu prije tri godine, a izvode ih Zagrebački kvartet i klarinetist Sergio Delmestre. Radi se na tome da se s tiskanjem notnih zapisa istodobno izdaju i nosači zvuka.

Kako mislite da će se obilježavanje obljetnice odraziti na pristup Papandopulovoj glazbi?

— Svi smo u obitelji jako uzbuđeni zbog svega što se sada zbiva. Mislim da je to velika prekretnica u pristupu čovjeku koji je potekao iz Hrvatske i ostao u njoj. Volio je svoju zemlju, volio je more i nije htio napustiti zemlju. Jednom je rekao da čovjek bez svoje zemlje ne može ništa i nije ništa.

Kako će obljetnicu obilježiti Hrvatska televizija?

— Ne znam. Hrvatska televizija snimila je neka od događanja, no možda je najvažniji projekt portret Borisa Papandopula. Na njemu je radila muzikologinja Ivana Bušić–Kocelj iz Glazbenog programa HRT–a, sada je na duljem bolovanju, a mi se nadamo da će emisija ipak biti dovršena ove godine. Razgovarala je sa Zdenkom Papandopulo, sa mnom, s maestrovim sinom Davorom i drugima. Snimljeno je dosta građe.

Što vas u obilježavanju obljetnice od svega najviše veseli?

— Manji ansambli, komorni orkestri i pojedinci instrumentalisti natječu se u tome tko će dati veći prinos obljetnici i poraditi na tome da se Papandopulova glazba ne prestane izvoditi nakon što prođe njegov stoti rođendan, pa da čekamo još sto godina. Zagrebački kvartet cijeli je ciklus ove sezone posvetio dvojici jubilaraca, Mozartu i Papandopulu. Ciklus od šest koncerata izvodi se u Zagrebu i Vili Angiolini u Opatiji. Iste programe izvode i po manjim mjestima, svagdje gdje gostuju. Varaždinski komorni orkestar pod dirigentskim ravnanjem Pavla Dešpalja odlično je svirao Papandopula dan nakon obljetnice, a solistice su bile flautistica Tamara Coha, Ivana Bilić na vibrafonu i harfistica Diana Grubišić. Dvadeset sedmoga veljače u foajeu HNK u Splitu splitska flautistica Ana Domančić održala je koncert s nekoliko gostiju, istodobno predstavljanje njezina novoga dvostrukog CD–a Hommage Borisu Papandopulu. I tamo će biti postavljena manja maestrova bista, rad Kuzme Kovačića, istog autora koji je napravio i bistu upravo postavljenu u HNK u Zagrebu. U Muzeju Mimara HGU je organizirao koncert na kojem je Cynthia Hansel–Bakić pjevala pjesme koje joj je Papandopulo posvetio, uz pratnju Darka Domitrovića i Kvarteta Sebastian. Dakle, stalno se nešto događa.

Skladatelji ostavljaju kompozicije, no što je s čuvanjem uspomene na Maju Strozzi–Pečić?

— Imam mnogo njezine korespondencije, fotografija, plakata i kritika. Grad Zagreb trebao bi pomoći da nađemo prostor u kojem bismo mogli pohraniti i izložiti sve te dokumente i predmete. To sada stoji u kutijama i fasciklima. Tu su i mnogi darovi koje je dobila, kao i beskrajno zanimljiva pisma koja je razmjenjivala s kazališnim kućama. Spremam se poduzeti nešto u vezi s tim nakon što se završi obilježavanje Papandopulove obljetnice. Dosadašnja događanja bila su za cijelu obitelj emotivno veoma zahtjevna.

Koordinatorica ste baletnoga programa Festivala Histria u Puli. Kako ste se počeli baviti time?

— Direktor festivala Bashkim Shehu tako zove moju funkciju, no na našim su festivalima, ne znam da li zbog nedostatka novca ili zbog toga što to sama događanja zahtijevaju, svi smo Katica za sve, odnosno svi rade ono što u tom trenutku treba. Kako već dvadeset godina radim sa Zborom Donskih kozaka, tako sam se našla i u priči s Ruskim carskim baletom. Lera Konzert Direktion iz Beča vlasnica koje je supruga umjetničkog voditelja ansambla Donskih kozaka, zbora s pjevačima iz nekoliko bivših sovjetskih republika, a danas država, radi i za Ruski carski balet. Tako sam se i ja povezala s Festivalom Histria i to je i meni veliko veselje. Mislim da je pulska arena nedovoljno iskorišten prostor. Mi kao zemlja ne znamo primjereno iskoristiti prostore koje imamo. Tko je za to kriv? Kako bi to trebalo postaviti, trebale bi misliti mjerodavne ustanove. Verona je napravila simbol od svoje arene. Taj grad više nije poznat po Romeu i Juliji, nego po Areni. Sve se s tim usklađuje. Tamo možete kupiti cipele i jesti u tri sata ujutro poslije predstave ako vas to raduje, a kod nas je problem nakon devet pojesti sendvič. Kad se zatvori promet ispred Arene, motoristi idu stražnjim sporednim cestama i opet ometaju predstavu. Nema pristojna WC–a ni u Areni ni oko nje. Ne znam zašto nikom u ovoj zemlji nije stalo da iskoristi Arenu u tri ili četiri ljetna mjeseca. To bi se vratilo cijeloj zemlji. Nije rečeno da u Areni mora raditi samo Festival Histria, ali se sve ostalo mora prilagoditi tome da se na određenoj civilizacijskoj razini odvija nešto što će donositi dobitak i zaposliti ljude te na taj način poboljšati život u gradu.

Ipak, Festival Histria postigao je iznimno mnogo s jako malo javnog novca, za razliku od Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskog ljeta, koji su obilno financirani…

— S Festivalom Histria dogodilo se nešto što je iznenadilo i direktora festivala i sve nas njegove bliže suradnike. U dva ljeta u Areni izvedeni su koncerti nekih od najslavnijih svjetskih glazbenika. Takva koncentracija kvalitete i publike u tako kratku roku ne događa se ni u nekim svjetskim centrima. Pjevali su Pavarotti, Domingo i Bocelli, a ono što bih ja svakako izdvojila jest koncert Izraelske filharmonije sa Zubinom Mehtom, i žalosno je da je upravo njezin koncert bio relativno slabije posjećen. Ruski carski balet izveo je Ščedrinovu suitu Carmen i Ravelov Bolero, Romea i Juliju, Carmina Burana, gala–večeri te kolaž–program s fragmentima iz Giselle i Don Quijotea. Prošle godine svirao je i mladenački orkestar iz Engleske, u kojem je dobni raspon od devet do osamnaest godina. Jasno da se festivalu, kao i svemu, može naći prigovora, ali to je ipak veliki pomak u pristupu festivalima. Uostalom, zašto bi svi festivali morali biti rađeni po istom receptu. Histria i ove godine sprema neka iznenađenja i nadam se i da će naši ansambli nastupati više u Areni. Svi se nažalost spotaknu na financijama, a Histria dobiva vrlo malo, pa se mora oslanjati na sponzore.

Što biste rekli o odjeku Papandopulove obljetnice u hrvatskoj javnosti do današnjega dana?

— Cijela obitelj Borisa Papandopula, pa i ja osobno, ganuta je odazivom glazbenika i publike na dosadašnja događanja. Nadamo se da će Papandopulova glazba ostati, kao što je Jagoda Martinčević lijepo rekla u svojoj emisiji, ne samo ove godine nego i u onim godinama koje su pred nama. Što se tiče glazbene, kazališne i koncertne kulture u nas, nadam se da će ona ići naprijed. Imamo mnogo vrijednosti, odličnih glazbenika i prekrasne glazbe, a događa se da se stvari postavljaju tako da se ono što dođe izvana uvijek unaprijed proglašava boljim. Ne znam da li je to nešto u našem mentalnom sklopu, ili se sramimo sami sebe. Na kraju, rekla bih da je lijepo pročitati i čuti da je Papandopulo hrvatski Mozart. No, ja bih ipak rekla: ostavimo Mozarta Austriji, a zadržimo Papandopula za sebe, on je hrvatski Papandopulo — i neka to i ostane.

Razgovarao Zlatko Vidačković