Izazov Slobodi

Izazov Slobodi

Vitezov Aretej istinski je Aretej našega vremena, ma koliko Krležin žestok i retoričan tekst ponekad odjekivao zastarjelo i patetično: problem o kojem govori, način na koji ga prezentira — itekako su živi i aktualni

Aretej, dramska fantazija (praizvedena 1959), jedno od posljednjih Krležinih dramskih djela, pripada onom dijelu opusa Velikoga Meštra koji se tek formalno može smatrati dramskim. Iako u njemu postoji stanovita posveta Ibsenu ili njegov odjek, baš kao i odjek Krležine buntovne i razbarušene dramske mladosti, zapravo je riječ o nekoj vrsti manovskoga filozofsko–dramskog dijaloga, odnosno (s obzirom na statičnost i općenito izostanak dramske radnje) — oratorija. Naime, dramski sukob nije toliko bitan koliko razmjena ideja, svjetonazora i britkih misli, gotovo aforizama, ono stalno titranje gotovo električke napetosti između Gluposti (te kozmičke sile) i Mudrosti, posve ljudske, koja joj se pokušava oprijeti. Pišući 1958, na vrhuncu tzv. hladnoga rata, smještajući glavninu radnje svoje scenske fantazije u godinu 1938, kad su nasuprot zdvojnim zapadnim silama stajale one osovinske, ali djelomice i paralelno u doba potkraj staroga vijeka, također dekadentno, s razvijenom civilizacijom suočenom s vlastitom propašću i izglednim potonućem u novo barbarstvo — Krleža je na različitim razinama varirao istu, svoju opsesivnu temu: što može, i smije, pošteni (barem pristojni) intelektualac pred prijetećim žrvnjem totalitarne Države, pred nasiljem i ratom, koji, čini se, nezaustavljivo nastupaju. Odabrati koji od oblika konformizma i tako, nečasno, preživjeti, ili pak birati kontestaciju i disidentstvo te — možda, dapače, izvjesno, umrijeti, biti odstranjen, ubijen kao pas. Aretej, starorimski liječnik, prelazi stoljeća i izranja u blizini novovjekovnoga Rima, u Castelcaprinu, gdje još šeću dokoni turisti (ali i sve veći broj izbjeglica), i kojim odjekuje Duceov glas i odzvanja marcijalna Giovinezza, himna fašističkoga pokreta (PNF). On je svojedobno najprije odbio, a potom ipak, prisiljen, pristao biti sudionikom ubojstva careve supruge; njegov novovjekovni pandan, dr. Morgens, također odbija potpisati krivotvoreni dokument kojim se opravdava moderno političko umorstvo. Pa što se promijenilo tijekom gotovo dvije tisuće godina? Da, izumljen je telefon, pa iz Rima telefoniraju, više ne stižu glasnici, ubilačka je ratna mašinerija postala učinkovitija, znanost je napredovala — no, u osnovi, svemirska je Glupost ostala istom, tupom, neslomljivom silom. Glupost je to onih koji svim silama žele vlast, a potom još veću vlast — globalnu dominaciju. Pesimističan Krležin ton odaje njegovu razočaranost: čovječanstvo nije ništa naučilo iz svoje krvave prošlosti te, po svoj prilici, ništa i neće naučiti: osuđeno je, dakle, na njezino cikličko ponavljanje, na povremene trijumfe mača i krvi. Iz tih se krvavih kupaka ipak uvijek iznova rađa, kao kakav zlosretni feniks… U svojoj verziji Areteja, tog rijetko i malo izvođena komada, Zlatko Vitez, istinski krležijanac, poentirao je cjelinu samo jednom riječju: sloboda. Ona se pojavljuje na početku i na kraju predstave — jer nema druge koju bi vlastodršci više prezirali, i koje bi se istodobno više bojali, toliko da su joj uvijek nastojali čak promijeniti značenje i smisao. Naime, riječ (ideja) nije čovjek, nju se ne može utamničiti, prognati je, likvidirati. Ali, može se njome pokušati manipulirati (baš kao i čovjekom), oblikovati je po svojoj mjeri, utjerati u svoj kalup. Nakon Parove antologijske dubrovačke ambijentalne predstave (u tvrđavi Bokar, prije tridesetak godina), Vitezov Aretej, u klasičnom kazalištu, ponovno skreće pozornost na možda vječnu (u ljudskim terminima) aktualnost toga djela. Nove povijesne okolnosti samo stupaju na mjesto starih — intelektualna nesloboda, sputanost, instrumentalizacija, ostaju kao trajne, neuništive reperkusije. Gdje su nekoć jedan nasuprot drugom stajali njemački i sovjetski totalitarizam, sad samotna stoji sablast globalizacije, koja prijeti (u stanovitim aspektima kao i ti raniji totalitarizmi) poništenjem svake individualnosti, identiteta, razlika — svođenjem čovjeka na slijepi objekt manipulacije, na poslušnog poluidiota — potrošača. Kad bi se opet pojavio, uskrsli Aretej i opet bi se razočarao: tek, njegov demon ne bi imao jednu personifikaciju, već bi bio poput stoglave hidre. Nedramsko (esejističko, diskursivno) tkivo Areteja Zlatko Vitez energičnim je dramaturškim zahvatima pokušao svesti u okvire tradicionalne dramske forme, i u tome je, prikladnim (znatnim) skraćivanjem i drugim adaptacijskim intervencijama, u velikoj mjeri i uspio. Magistralna verzija Georgija Para trajala je (koliko se sjećam) tri, tri i pol sata, Vitezova ni puna dva — a ipak, sve bitno u njoj je jasno i izrečeno. Čvrsta je to predstava, s tezom, mogli bismo reći, koja se ne udaljava od Krležinih obzorja, nego se samo prilagođuje novom vremenu (jasno, u onome u čemu je ono doista novo). Scenograf Miljenko Sekulić konstruirao je neku vrst kič–parodije starorimskog (a potom i novorimskog) ambijenta; u svemu su prevladavale bijela boja, stupovi, romanika. No glavne zasluge za snažan likovni segment predstave ipak pripadaju kostimografkinjama Iki Škomrlj i Elviri Ulip: sa samo dvije (nažalost, upadljive) iznimke (Apatrid A i Apatrid B), njihovi su kostimi dizajnom, bojom, skladom upravo uzorno evocirali šetnju kroz (mitsku) povijest, koliko i ozračje svakoga pojedinog vremena, pa i svake scene. Tu valja pridružiti i standardno izvrsnu, promišljenu, blago ironičnu glazbu Arsena Dedića. Što se pak tiče Gavellina glumačkog ansambla, njegov je entuzijazam bio očigledan: naravno, neizbježne su bile nijanse u kvaliteti pojedinih interpretacija. Aretej Sretena Mokrovića te dr. Morgens Zlatka Viteza središnji su likovi u svakom pogledu: dvije znakovite, obje snažne, varijante (koje ipak konvergiraju) pobunjenih intelektualaca koji se suočavaju s brahijalnom silom, koju je tako plastično i zastrašujuće uvjerljivo, dvostrukom ulogom Severa i baruna van der Blootena (nomen est omen), utjelovio Darko Milas. Dojmljiva predstavnica vječnog ženskog, ambivalentna per definitionem i po Krležinu shvaćanju, bila je Jelena Miholjević (kao Livija Ancila, odnosno Klara Anita), ta samozatajna glumica koja zna i može više i bolje no što joj obično dodjeljuju i dopuštaju, a njoj su se pridružile još i Ankica Dobrić, te Ivana Bolanča. Apatrid A i Apatrid B u neprodubljenu tumačenju Siniše Ružića i Hrvoja Klobučara najslabija su karika predstave: nemiran, površan dendizam (podcrtan kostimima), zasigurno nije pravi ton za prezentaciju njihova (ozbiljna) problema. U ostalim ulogama nastupili su Josip Bobi Marotti, Nenad Cvetko, Đorđe Kukuljica, Slavko Brankov, Sven Šestak, Zorko Rajčić, Zoran Gogić. Naposljetku, Vitezov Aretej istinski je Aretej našega vremena, ma koliko Krležin žestok i retoričan tekst ponekad odjekivao zastarjelo i patetično: problem o kojem govori, način na koji ga prezentira — itekako su živi i aktualni. Izazov Slobodi danas je drukčiji — ali time nije prestao biti izazovom.

Boris B. Hrovat