Istina i poneka laž

Istina i poneka laž

Uvjeren sam da je Zagorkino djelo dobro barem na neko vrijeme osloboditi nje same i njezine potrebe da manipulira javnim, a nažalost i kritičkim mišljenjem

Nisam bio uvjeren tvrdnjama ni Lunačeka ni Matoša, o Krleži tada nisam imao ni blaga pojma, a mogu reći da su me iz prvih, ali i svih pročitanih Zagorkinih knjiga, tada, a to je bilo početkom 1943, očarale samo priče o tajnom društvu crvenih krabulja i podatak o Martinoviću i njegovoj vezi s masonima. Riječ je konkretno o romanu Republikanci. Sve ljubavne peripetije i junaštva nisu me se nimalo dojmili. Kamen na cesti čitao sam kada sam bio lišen potrebe provjeravanja mnogih autoričinih tvrdnji, a nažalost, sve provjereno išlo je na njezinu štetu... Kada smo već spomenuli kontroverze one počinju već s njezinim pseudonimom, jer Marija Jurić rođena je u selu Negovec pokraj Vrbovca i nedaleko Križevaca, a taj je kraj prilično udaljen od Zagorja. Kada se to zbilo, teško je odrediti jer je ta feministkinja brižno krila godinu rođenja i spominjala je datume koji su joj u nekoj prigodi mogli biti korisni za neku svrhu. Tako se kao godina rođenja spominju godine 1873, 1876, pa i 1889, te je tako pedantni Stanko Lasić izračunao da je Marija Jurić osnovnu školu završila kao petogodišnjakinja, a udala se sa dvanaest. Zagorka se trudila da pod svaku cijenu bude enfant terrible, čak i kad je već bila starica. Lasić je vrlo stidljivo (na temelju autoričina psihograma) dotaknuo pitanje da li se radilo o osobi s »unutarnjim obilježjima mentalnog hermafroditizma«, iako se zna da je Zagorka bila dva puta udata (za nekog madžarona kojeg joj je odabrala majka i poznatoga zagrebačkog novinara Vodvaršku). Premda ne osobito privlačne vanjštine ipak je imala neke avanture: potkraj dvadesetih živjela je u konkubinatu s poznatim piscem scena iz povijesti Zagreba, Rudolfom Habedušom Katedralisom i uza svu zajedničku naklonjenost prema feljtonu, pa prema tome i romanu–feljtonu između njih je izbila žestoka svađa, koja je dovela i do suda, o čemu su obilno pisale zagrebačke novine. Zagorka je bila spremna dijeliti postelju, pa i stan u Preradovićevoj ulici s najmanje dvadeset godina mlađim Habedušem, tada izdavačem i urednikom tjednika »Hrvatska metropola«. I u tom slučaju vidi se koliko joj je literatura bila važna, jer se pokazalo da, iako je bila spremna mladoga ljubavnika pustiti u svoju ložnicu nije mu ni pod koju cijenu bila spremna prepustiti temu za roman iz povijesti i života staroga Zagreba. Došlo je i do suda i rezultat je bio da su oboje mnogo izgubili, a malo dobili. Iako je roman Kamen na cesti izrazito autobigrafskoga karaktera, nikada se nisam mogao osloboditi uvjerenja da su u opisu vlastitog postojanja veću ulogu imali literarni klišeji negoli činjenice.

U toj se knjizi Zagorka predstavlja kao nesretna osoba protiv koje se urotio cijeli svijet, mogli bismo reći da je profesionalna patnica i refugium pecatorum za sve one koji stoje s onu strane nepravda i laži. Rezultat moga okašnjela čitanja bio je nova nepovoljna potvrda za moje mišljenje o spisteljici, koja je drsko tvrdila da je siromašna, da je bila progonjena od svih režima, jer su mnoge i vrlo uvjerljive činjenice govorile posve drukčije. Bila je odvažna samo prema razvlaštenim Habsburgovcima i hrvatskom plemstvu, koje u času pojave njezinih romana bijaše šaka jada, Crkvi je također suviše toga poricala da bi bilo uvjerljivo. Samoproglašena ubogarka godinama je držala unajmljen apartman u hotelu Esplanade, a nepokolebljiva Hrvatica što je pravila škandale u peštanskom parlamentu protiv jarma tuđinaca, dok se dinastiji Karađorđevića nerazumno ali zato bezočno uliznički ulagivala. Iako je mnogo puta izrekla tvrdnju da je za vrijeme Endehazije nisu tiskali, prema njezinim romanima dopustili su čak izdavanje stripova, poznati endehazijski novinar Dujmović, čim je zasjeo za kormilo novopokrenutoga dnevnika »Nova hrvatska« odlučio je da se zbog iznimnih nacionalnih zasluga Zagorki i Tinu Ujeviću isplati po 10.000 dinara (kuna još nije bilo). Baba, kako su je zvali u novinarskim redovima, zacijelo nije mogla zamisliti istinu bez popratne laži. Uza sve to o Zagorki sam pisao s dužnim uvažavanjem, jer je ona za mene bila činjenica veće sociološke negoli književne težine. Nisam želio biti ikonoklast, ali jednostavno je nisam mogao smatrati toliko velikom žrtvom koliko bi to njoj i novinarima koji su o njoj pisali odgovaralo. Danas sam odveć star i literarno suviše iskvaren, pa i razmažen književnošću, da bi me mogla zadovoljiti Zagorkina fikcionalnost koja se — kako bi to kazao Jean–Marie Schaeffer u knjizi Pourquoi la fiction (Pariz, 1999) pokazujući da je to varka — oslanja na ludizam pisca i čitatelja. Pritom valja razmisliti o trima konstantama mimetizma, a to su: varka, pretvaranje (prenemaganje) i izmišljanje. Sve te osobine nisu samo konstante Zagorkinih romana (prve priče tiskane u »Vijencu«) potkraj devetnaestog stoljeća; otkrivamo ih i danas u majstorski napisanu (ali ipak precijenjenu) dnevniku Cvijete Zuzorić (Skroviti vrt) što ga je nedavno (i naknadno) sročio Luko Paljetak. Mislim da Zagorki ne dugujem nikakve isprike. Ona je književna i društvena činjenica. Ispričati bi se mogli oni koji su se trivijalnom književnošću počeli baviti pod stare dane i kada je do njih doprla vijest o zabavnoj i valjda dosadnoj književnosti i svi oni pisci sedamdesetih što su se slijepo zaljubili u žanr kao jednu od malobrojnih šansi književnosti. Na kraju, da bi neki razlozi ovoga pisma bili jasniji, spomenimo Ivu Raića, plemenitog Lonjskog, jednog od najvećih glumačkih i redateljskih nada hrvatskoga kazališta tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Igrao je i na njemačkom jeziku kao glumac čuvenoga kazališta Maxa Reinharta, pa u Pragu, te u Hamburgu. Glumio je na četiri jezika. Bio je upućen u klasično i moderno kazalište, pa je pomalo neobično da se prihvatio jednoga minornog djela. Očito je u odluci da se prihvati toga posla odlučnu ulogu imala velika Zagorkina popularnost. Bio je vrhunski profesionalac i zato iskreno sumnjam da je učinio one pogreške koje mu autorica spočitava u pismu upućenu dr. Milivoju Dežmanu. Da nije prihvatio neke njezine sugestije, vrlo je moguće, ali je upitno da li bi one koristile izvedbi. Naprotiv, to se posve uklapa u uobičajeno dobro mišljenje o sebi koje je Zagorka nekritički njegovala u brojnim prigodama. Svijet je opet protiv nezaštićene žene. Nažalost, upravo je ta cmizdravost bila uporiše i ishodište mnogih tumača njezina djela i uloge. Uvjeren sam da je Zagorkino djelo dobro barem na neko vrijeme osloboditi nje same i njezine potrebe da manipulira javnim, a nažalost i kritičkim mišljenjem.

Branimir Donat

Cijenjeni gospodine doktore,

Mnogo Vam hvalim na čestitci povodom uspjeha »Gričke Vještice«. Istina je da me veseli ljubeznost publike, pa ipak moja je radost natrunjena velikom žalosti, baš u vezi s tom premijerom.

Nemam nikoga kome da se potužim i koga da zamolim za zaštitu. Vi ste gospodine doktore svojedobno mene uveli u literaturu, Vi ste mi pružili pobudu da predjem u historiju i prijateljski me savjetovali, pa je prirodno da se obratim k Vama. Jedva sam čekala Vaš povratak, pa Vam eto saopćujem i molim da me saslušate u mojim jadima. Veselila sam se što je režiju uzeo gospodin direktor Raić, kome sam uvijeke bila štovateljicom. Kad je djelo primio na režiju nekoliko puta me telefonski izvjestio i urekao sastanak da »Vješticu« zajedno pregledamo i ispravimo, što bi bilo potrebno. Ali je uvijek bio zaposlen i otkazao. Jednom mi je saopćio da mora sa jednim drugim literatom čitati njegovo djelo. Jednog dana čula sam da se već davno sa »Gričkom« vode pokusi. Uzalud sam nastojala da se sastanem s gospodinom direktorom, glede dogovora i za vrijeme pokusa. Bila sam tek pozvana na posljednji pokus i to nakon što sam izjavila svoju zlovolju da se je sve radilo kao da ja uopće ne postojim. Gospodine doktore! Od srca rado priznajem, da je gospodin direktor Raić lijepo režirao, ali je mnogo toga potpuno u protimbi sa mojim djelom, pa kad sam bila na posljednjem pokusu, konstatirala sam ono, što ću vam sada — dopustite nešto opširno — razjasniti, moleći Vas da mi budete na pomoć. Kod toga sam pokusa konstatirala, da je u prepisu drame «Grič. Vješt.» izostala riječ bivše »Trenkovačke čete« naime: Trenkovi panduri su već godine 1748. dakle u prvoj polovici 18. vijeka bili organizovani u »slavonski bataljun« pa samo im je nadimak bio »Trenkovci«. Uslijed te pogriješke u prepisu dolazi na pozornicu grof Siniša u drugoj polovini 18. vijeka — dakle 30 godina nakon ukinuća Trenkovačke čete — kao njezin kapetan. Kad sam to primjetila smatrali su me neznalicom — /i sam intendant/ Siniša zapravo bi morao doći u magnatskom odijelu bez perike — jer su časnici velikaši dolazili uvijek samo na strogo vojničke svečanosti u svojim vojničkim odijelima za vrijeme Marije Terezije. Kad je tek Josip II učinio obvezatnim vojničko odijelo i za privatne svečanosti — protiv česa su se bunili — kako je to poznato — velikaši. Sva sreća da nije ni jedan kritičar opazio, ovu historijsku pogriješku u drami, jer bi bila pri tom vrlo loše prošla. Druga stvar koja me je teško kosnula, bila je sa tekstom u drugom činu. Tu se je mnogo teksta promijenilo u kajkavštinu i ja nisam nikako mogla da stečem toliko uvaženje kod gosp. direktora da mi dopusti, da ja sama napišem kajkavski tekst — a poznajem stil i duh kajkavštine onoga doba ipak bolje nego li glumci, koji nisu to 20 godina studirali. Drugi domaći autori sami popravljaju svoj komad — pa me je strašno zapanjilo da se to nije meni dozvolilo, tako bi kajkavština imala i potpuno historijski stil. U trećem činu našla sam jedan umetak gdje neki grof povali na divan djevojku, pa kad se ona brani, on joj veli: »Nećeš? Onda napolje.« To nikad nisam napisala. I strano je to mom načinu pisanja. A znam i to, da se kod drugih autora ne stavljaju umetci, sasvim bez njihove privole. U istom trećem činu imade grof Siniša nastupiti u odori djavla. U toj odori on je tako prestravio publiku po bijelom danu, da je pobjegla i on je mogao uzeti Neru na konja i odjuriti. Medjutim on dolazi u crvenoj kapuci koja mu pada s glave, a ako mu slučajno ne padne, ispod nje odmah svako vidi da je to Siniša. Nema ništa na njemu od djavla. Ni mistike koju prikazuje slika i na samom omotu romana izdanja »Tipografije« kako to Vi sami gosp. doktore znadete. Na licu nema zaklona, kako je propisan, a taj mu pruža mistiku. Ovaj prizor baš radi toga njegovoga kostima uvijek je bio najjači i publika je uvijek zadržala dah, toliko je bio prizor napet. A sada svatko vidi, tko je taj čovjek sa crvenom kapucom i upravo je nevjerojatno, kad mu kažu da je »djavo«, a nema baš ništa na sebi djavolskoga. Mnogo sam molila, da bi se to udesilo drugačije i ne mogu shvatiti, zašto mi se nije baš ni to htjelo uvažiti. Klub Luciferana u trećem činu uredjen je lijepo, ali sasvim protivno onomu, što sam ja napisala. Napravljene su kocke i rasvjetljene su, a ja sam napisala — ne po svojoj fantaziji nego po historičaru Ivanu Tkalčiću, kako je izgledao taj klub odnosno pakao, i kako se je tamo plesalo »vrzino kolo«. To vrzino kolo — koje je temeljem čitavog sižeja »Grič.Vješt.« — nije uopće prikazano — makar se neprestano govori, kako će se u tom klubu vidjeti i plesati ovo kolo. Time je izgubio taj treći čin historijski kolorit i mora razočarati publiku, koja je ne samo čitala roman, nego joj se i to oštro zasjeklo u pamćenje. U IV. činu je mučilište u podzemlju i dolazi kadkad buka približujućih se sudbenih ljudi — ali nipošto publike! — I sad se je to dogodilo; da se iza pozornice čuje neprestana vika naroda, pa je u času kad Siniša odkriva svoju ljubav Neri, dopro u gledalište povik: »Dajte mu coprnicu!« To je izazvalo smijeh tamo gdje bi trebala publika da bude duboko ganuta. I tu i opet dolazi Siniša mjesto u jezuitskom plaštu od vrata do poda — u malom plaštiću ispod kojega se vidi kako je odozdola obučen i ne čini dojam da je on neki inkvizitor, nego se naprosto vidi da je Siniša. Teško sam i to pregorila, da su glavnu junakinju odjenuli u potpuno neuglednu haljinu kad ona dolazi — u 18. vijeku prvi puta u društvo. Ali pustimo to. Jedna me je stvar u V. činu teško zabolila. Tu su križana čitava dva prizora Josipa II. Makar sve skupa znači minutu i pol govora. Baš te izreke ja sam prepisala iz carevih pisama, pa su ga osobito karakterisale. Sa sadašnjim »štrihovima« izgleda Josip sasvim blijed i nigdje se ne vidi da je zapravo on stvorio čitavu osnovu protiv svoje majke, a Van Swietten da je samo provadjač. Josipa sam htjela istaknuti, a »štrihovi« su ga bacili u pozadinu. Osim toga bilo je u drami dosta mjesta koja bih bila ja sama rado križala, a bila bih i mnogo toga korigirala, jer mi se mnoge izreke ne sviđaju. Moram Vam napomenuti, da me je gosp. intendant tako požurivao u Božiću 1928. za »Vješticu«, da sam je morala od Božića do Nove Godine preraditi i prepisati. Pa kad sam spomenula da bih morala štošta korigirati, rekao mi je gosp. intendant ove riječi: »Imat ćete vremena da korigirate prije čitaćeg pokusa a i za samog pokusa — neka se samo brzo prepiše.« Tako se je prepisalo a da nisam dospjela da provedem korekturu. Pa zato je i ostala ona pogriješka sa bivšim »Trenkovcima«, pa i ja nisam imala prilike da samu sebe još jednom korigiram. Gospodine doktore! Vi znadete da ne samo nisam umišljena, naprotiv Vi ste mi sami spočitnuli premalo samosvijesti — ali ovo me je ipak strahovito žacnulo, i povrijedilo. Dvanaest drama odigrano je na ovom kazalištu, ali se još nikad nije dogodilo da se redatelj uopće nije obazirao na mene. Vi znadete kako je gosp. Bach križao moju dramatizaciju »Kletve« i režirao, ali je prije toga i te kako mnogo samnom konferirao i mi smo se prijateljski složili. Gospodin direktor Raić mi je pak priopćio, da su mu rekli: kako sam ja nesnosljiva kod režije. A nikada nisam imala prigode ni jednom se s nikim zavaditi. Ja nerazumijem a — niti shvaćam svojom pameću, što je moglo sklonuti gosp. direktora Raića da baš posvema prezre autora »Gričke Vještice«, pa niti jednog minuta samnom ne konferira, da mi štogod predloži ili da mi barem dopusti korigirati — sebe — i dozvoli da ja napišem kajkavštinu u svojoj drami. Čim sam stavila prvu želju gosp. je direktor bio na mene ljutit, i ja sam otišla s probe. Iza premijere u društvu pitala sam ga: dali se još ljuti na mene, a on je odgovorio: »Još ću se dugo ljutiti«! Pokušala sam na ovaj način doći do njega, da samnom kao sa svakim drugim čovjekom razgovara, pa da mu kažem što mi je na srcu. No on je svojim riječima svaki saobraćaj medju nama onemogućio. Intendantu ili gosp. Bachu nisam htjela da tužakam, pa eto sada obraćam se k Vama sa molbom, da Vi koji mene ne precjenjujete niti me ponizujete — tu stvar prosudite i ako vidite da nemam krivo, da se zauzmete za me, ne bi li se ipak moglo sve ispraviti. — Teater je sigurno »Gričku Vješticu« davao samo radi toga, jer je roman ušao u volju puku, pa zašto ne bi onda i dali publici slike iz romana — pa makar se one ne svidjele gosp. direktoru Raiću. Njegovu umjetnost ja sam uvijeke duboko poštivala i žalim da on nije barem malo uvažio moje mnijenje.

Sa štovanjem

Zagorka