Hladni sjaj

Hladni sjaj

Patrick Modiano, Mali Dragulj, prev. Latica Bilopavlović, Fraktura, Zaprešić, 2005.

Nakon neobvezne relaksacije uz posljednji nastavak Harryja Pottera, najnoviji uradak iz trilerske radionice Dana Browna ili neko od popratnih novinskih izdanja domaće proze, tmurna jesen u Parizu, koju na prvim stranicama svog romana Mali Dragulj nudi Patrick Modiano, mogla bi biti prilično dobar izbor za početak ozbiljne čitalačke akcije. Još od književnih početaka s kraja šezdesetih godina sada već prošloga stoljeća Patrick Modiano gotovo je savršeni primjerak autora koji je u svim svojim djelima, a do danas ih je skupio već više od dvadeset, zainteresiran isključivo za jednu jedinu ideju. I njegov najnoviji prozni uradak na tragu je toga jedinstvenog polu–autobiografskog književnog niza, u kojem Modiano putem, doduše, različitih likova pokušava opravdati traganje za vlastitim identitetom. Osim, dakle, vrlo definitivnih okvira u kojima se Modianovi likovi kreću, kako idejnih, tako i prostornih (njegovi se junaci rijetko kada miču daleko od Pariza), Modiano je često snažno vezan i uz specifično povijesno razdoblje — Drugoga svjetskog rata. Tako i njegova najnovija, devetnaestogodišnja junakinja luta pariškim ulicama mučena traumama upravo iz tog razdoblja. Naime, njezina majka, umjetnica, ostavila ju je baš za vrijeme rata na brigu prijateljicama, otputovavši u Maroko. Nedugo nakon toga izgubio joj se svaki trag i svi su povjerovali da je mrtva, iako to nikada nije i službeno potvrđeno. Dvanaestak godina poslije, sada već odrasloj Thérease, jedne se hladnjikave pariške večeri učini da u postarijoj gospođi u žutom kaputu na postaji metroa prepoznaje majku. Mučena neizvjesnošću, ona ipak ne izabire najjednostavniji put rješavanja najnovije dileme — izravnu konfrontaciju sa osumnjičenom osobom, nego bojažljivo okoliša uhodeći navodnu majku te prekapajući po vlastitim, nepouzdanim sjećanjima iz vremena kada se zvala Mali Dragulj. Razbacane i često međusobno nepovezane ulomke Théreasinih krhkih prisjećanja na različita razdoblja njezina djetinjstva Modiano u romanu isprepleće s njezinom jednako turobnom i kaotičnom, ali ipak nešto konkretnijom zbiljom. No, sve te detalje iz Théreasina života Modiano se nimalo ne trudi posebno razjasniti, niti smjestiti u konkretne vremenske okvire, posve u skladu s kaotičnim tijekom misli same Thérease, tako da je objektivna rekonstrukcija njezina životnog puta zapravo vrlo teško moguća. No, to očito i nije Modianova osnovna namjera. Thérease mu je ovdje poslužila tek kao izlika za općenito oslikavanje izgubljenih i zbunjenih individua i njihovih pomalo očajničkih pokušaja da se, u prošlosti, smjeste u neke okvire te pokušaju definirati same sebe, a konkretna je fabula pri tome prilično nebitna. Čitatelj je stoga prisiljen uložiti znatnu količinu energije u slaganje autorovih razbacanih kockica bitnih informacija te na praćenje osnovnih vremenskih koordinata priče. No, zato se ne treba nimalo truditi da bi se podleglo Modianovoj elegičnoj atmosferi punoj nedorečenosti, u kojoj se stvari više naslućuju nego znaju, i gdje melankolični likovi zamišljeno tumaraju mračnim uličicama Pariza, odnosno puteljcima svoje prošlosti. U Malom Dragulju većina je događaja proizvod slučajnosti i likovi kao da na njih ne mogu, ili ne žele, nimalo utjecati. Zbog toga je, unatoč njihovim teškim sudbinama, s njima (odnosno ovdje konkretno Thérease) i donekle teško suosjećati. Uz to što na površini djeluju pomalo hladno i neosjećajno, i njihove aktivnosti i komuniciranje s drugima definitivno posjeduju nadrealnu i izrazito hermetičnu notu. Thérease, primjerice, vodi tek rijetke razgovore s jedinim prijateljem, stručnjakom za jezike, kojega je slučajno upoznala jedne večeri u knjižari, a i njezin konačni slom, događa se pred očima zapravo potpune neznanke, ljekarnice, na koju je, ponovno slučajno, nabasala jedne večeri prateći tragove svoje prošlosti. Pa i ti razgovori rijetko kada razotkrivaju konkretne informacije ili razjašnjavaju aktualne dileme, ukazujući prije svega, uz brojne više ili manje suptilne aluzije, tek na trenutno duševno stanje sudionika. Unatoč naizgled intrigantnu zapletu, u Malom Dragulju nema velikih drama, razbacivanja gestama ili emocijama; Modiano je prilično suzdržan u iskazivanju osjećaja likova. Tako i Thérease uglavnom djeluje kao da razvoj događaja u svom životu, gotovo do sama kraja, promatra hladnim očima nekoga izvana. Zapravo, glavna emocija koja u romanu prevladava pomalo je mučan osjećaj da iscrpljujuće putovanje kroz krhotine vlastitih života Modianovim junacima nikako ne donosi osobito olakšanje, kraj ili smisao. I ako postmodernizam u literaturi shvatimo kao autorovo cjepkanje i poigravanje djelićima neke konkretne zbilje, odnosno priče, može se reći da Modiano ovdje gotovo školski pedantno odrađuje tu svoju razbijačku ulogu. Uz, dakle, teško zarađenu čitateljsku spoznaju o osnovnim fabularnim konturama Théreasine priče, Modianovi osnovni aduti Malog Dragulja ostaju pedantno skinut, pomalo arhaičan stil izražavanja iz pedesetih i šezdesetih godina te emocije. Pritom se te emocije ne odnose na uobičajeno vezanje čitatelja i suosjećanje s likovima i njihovim sudbinama te na uzvišene osjećaje samih literarnih junaka, nego više na određenu emocionalnu atmosferu romana — prikaz moralne i duhovne dezorijentiranosti likova u modernom svijetu te njihove vječne težnje da pronađu izgubljen identitet, ljubav, dom — ili majku. Prikaz takva emocionalno krhka svijeta, punog razbacanih aluzija, slutnji, naznaka, polunaslućenih mogućnosti i pitanja bez odgovora zakopanih pod maglovitim i vlažnim pariškim zrakom, uz tek slabu nadu u neku svjetliju budućnost, Modiano je u Malom Dragulju doista vrhunski stilski izbrusio. No, baveći se više filozofsko–egzistencijalnim pitanjima, a manje samim junacima, romanu je naposljetku pribavio i epitet — hladna.

Jelena Gluhak