GLAS TAMNE DUBINE

GLAS TAMNE DUBINE

Skladbe jasno pokazuju da je riječ o umjetnici koja je karijeru gradila na velikim glasovnim mogućnostima i njihovoj realizaciji, što se, finim osjećajima, odmiče od tek puke vokalne parade

Kada je kao 22–godišnjakinja na legendarnim Prokurativama zapjevala skladbu Kud plovi ovaj brod, u alternaciji s tadašnjom velikom zvijezdom talijanske kancone, Sergiom Endrigom, Radojka Šverko odškrinula je vrata karijeri s mnogo mogućnosti. »I što je onda mogla jedna relativno nepoznata pjevačica učiniti u takvoj konkurenciji?« pita se u tekstu popratne knjižice izdanja kroničar splitskih festivalskih ljeta, Goran Pelaić, i odmah odgovara: »Ništa osim pobijediti sebe, ‘nedostižne’ Prokurative i slavnoga Endriga koji je ostao u sjeni Radojkinog sjajnog vokala.« I zaista, sjajan glas jedinstvene tamne dubine, uz pamtljive interpretacije, bio je i ostao zaštitni znak Radojke Šverko. Upravo on otvorio joj je te festivalske 1970. i vrata svijeta. Mlada Buzećanka, koja je pred mikrofon stala tek tri godine prije u Rovinju, iznenada je dobila priliku, s pjesmom Alfija Kabilja Svijet je moj, nastupiti na međunarodnom festivalu u Rio de Janeiru, odakle se vratila s nagradom za najbolju interpretaciju, priznanje kojim je slijedila prethodnog laureata, Janis Joplin. Usprkos brojnim pozivima iz inozemstva, Radojka Šverko ipak se odlučila za nastavak karijere u domovini, dugi put koji se slavi ovom Zlatnom kolekcijom što pokriva puna tri i pol desetljeća i brojne uspjehe. Dvadeset skladbi iz pera vrsnih autora, koje započinju dvjema spomenutima, a završavaju Licem u lice sa Splitskog festivala 2005, jasno pokazuju da je riječ o umjetnici koja je karijeru gradila na velikim glasovnim mogućnostima i njihovoj realizaciji, što se, finim osjećajima, odmiče od tek puke vokalne parade. Ovo izdanje, kronološkim slijedom, svakom je desetljeću Radojkine karijere posvetilo jednaku pozornost. Dobitnu formulu sedamdesetih slijedilo je desetljeće koje je potvrdilo njezin talent. Hit–duet s Gabi Novak, Za mene je sreća, poetična Špišićeva Život moj i eterična Još te sanjam tipične su za to razdoblje. Kraj osamdesetih i prvu polovicu devedesetih snažno su obilježile Radojkine interpretacije sa splitskih festivala — karakteristični dalmatinski ugođaj uz dominantnu gitaru u Prostrili me zlatnom strilom, tekstualna i melodijska poetika u Još mirišu kušini, dramatični krik u Ženi te evergreen–kvaliteta Lanterne, uz sjajnu Va dihe mora s MIK–a, zasigurno najuvjerljiviji niz Radojkina zrelog razdoblja. Sagledavajući dosadašnju karijeru na temelju ove zbirke stječe se dojam da Radojka Šverko, usprkos uspjehu u publike, nije dokraja realizirala svoj osebujan talent. Glas i interpretativna raskoš donijeli su joj manje negoli mnogim prosječnim izvođačima iste generacije na ovim prostorima. Bez obzira da li je tomu uzrok, kako u popratnom tekstu tvrdi Pelaić, »ne uvijek pravilne odluke« pjevačice i »surov domaći teren«, koji ne zna nagraditi posebnost ili nešto treće, ostaje činjenica da je Radojka Šverko odavna osigurala mjesto u vrlo usku krugu domaćih prvih dama zabavne glazbe svih vremena.

Velimir Cindrić