FRAGMENTIRANI ESHIL

FRAGMENTIRANI ESHIL

Frljić vrlo spretno gradi fragmentarnu dramsku strukturu, koju povezuje u smislenu izvedbenu cjelinu

Eshilova tragedija Sedmorica protiv Tebe, što govori o nesrećama što su pogodile Edipov porod, poslužila je mladom redatelju Oliveru Frljiću kao odskočni tekstualni materijal te referentna i asocijativna točka propitivanja za najnoviju istoimenu predstavu u produkciji Teatra ITD. Točnije je govoriti o pozamašnoj adaptaciji teksta grčkoga dramatičara koji putem sukoba braće Eteokla i Polinika oko vlasti u Tebi tematizira pitanje vlasti kao takve, kao i pitanje moći te prezentaciju i manipulaciju političkog mehanizma. Eteoklo odbija predati Poliniku vlast kada na njega dođe red, te Polinik, zajedno sa sedmoricom junaka, napadne sedmera tebanska vrata na kojima stoje tebanski junaci. U Frljićevom autorskom čitanju zamijenjene su rodne odlike likova i pred nama stoji osmeročlani ženski ansambl u sastavu: Ana Karić kao Eteoklo, ali i svojevrstan izdvojeni, kontrapunktni lik u odnosu na najčešće zborski ustrojene Barbaru Nolu, Dariju Lorenci, dinamičnu Natašu Dangubić, Anicu Tomić, izvrsnu Ivanu Krizmanić, Ivanu Roščić i Jelenu Vukmiricu. Izvođačice su se vrlo uspješno snašle u zahtjevnim i dinamičnim izvedbenim modusima, koji u konačnici tvore manje izvedbene cjeline, strukturirajući tako izvedbu kao niz unutar sebe zatvorenih i završenih, ali međusobno povezanih izvedbenih jedinica. Frljić propituje pitanje identiteta, ali i postavlja pitanje o mnogolikosti identiteta izvođača i njegova lika. Izvedba svojim modusima s različitih strana pristupa destabilizaciji identiteta prokazujući njegovu socijalnu, političku i rodovsku određenost, ali i krhkost. Taj će identitet, kako navodi programska knjižica, biti »pretpostavka za elaboriranje i realiziranje političkog interesa«. Pitanje te političke reprezentacije bit će približeno pitanju kazališne (re)prezentacije. Izvođači će se periodično, brehtovski odvajati od svoga lika (svojih likova) i igrati privatnoga sebe, što će na površinskoj razini izazvati i humorni efekt, a na dubinskoj postaviti pitanja o glumčevu identitetu i njegovu odnosu naspram liku. Frljić vrlo spretno gradi fragmentarnu dramsku strukturu koju povezuje u smislenu izvedbenu cjelinu. Jedan od istaknutijih gradbenih načela svakako je ponavljanje i na makro-, i na mikrorazini. Ponavljanje, kako riječi ili većeg dijela teksta, tako i geste, kretnje ili mizanscenske i koreografske situacije, dakako, nikada ne rezultira identičnošću, nego ulančanim razvojem. Publika, koja u pojedinim trenucima predstave biva uvučena u interaktivnost s predstavom (Tko je sagradio Tebu sa sedam vrata?, Bertold Brecht), smještena na scenu, uokviruje mali izvođački prostor s tri strane. Vrlo funkcionalnu scenografiju koja u potpunosti odgovara duhu izvedbe potpisuje dvojac Iva-Matija Bitanga i Leo Vukelić. Kostimografiju pak, koja je svojevrstan spoj militarističke i erotične ženstvenosti, potpisuje Modni studio Artiđana. Jedan od specifikuma izvedbe jest i činjenica da je ona uglavnom na engleskom jeziku, što će, nadajmo se, privući i strane gledatelje, a predstavu odvesti na neke strane festivale.

Ana Prolić Kragić