Erotomanična Medeja

Erotomanična Medeja

Poniknuća u dubine ludila i očaja u Mackenzieja ostaju samo na površini te nikad ne postaju simptomom veće društvene, mentalne ili metaforičke nevoljkosti

Nastao prema romanu Patricka McGratha, čijega je Spidera nedavno ekranizirao David Cronenberg, Azil Davida Mackenzieja neizbježno se povezuje sa svijetom ludnica i njihovih institucionalnih okrutnosti te kliničkih depresija i psihoza protagonista iz gotičkih sfera pisanoga izvornika, jednako tako iskazuje redateljeve profesionalne preokupacije usporedi li ga se s predhodnikom, Mladim Adamom. Oba, naime, na ekspresionističkome tragu progovaraju o dubokim tjeskobama udane žene, odnosno o odnosu koji nadilazi društvena pravila i kao takav završava kobno; točnije, o opsesivnim putenim aferama, gotovo erotomaničnom ljubavnom ludilu. No pritom poniknuća u dubine ludila i očaja, svojstvena ekspresionistima poput Kirchnera ili Muncha, kao i radikalnoj filozofiji obožavanja erotike i njegovanja kulta bludnice Hansa Jaegera, u Mackenzieja ostaju samo na površini te nikad ne postaju simptomom veće društvene, mentalne ili metaforičke nevoljkosti. Jednako tako ni njegova kućanica opsjednuta karizmatičnim luđakom (Marton Csokas u netipičnoj ulozi romantična antijunaka izrazito je zanimljiv i pogođen izbor, jer sa svojom kvalitetom iščašene psihe koju emanira na izvanjsko izaziva specifičan efekt očuđenja nužan duševno rastrojenu liku) svoj Medejin kompleks, izraz mitske Uplakane žene (La Llorone među govornicima španjolskoga jezika) radije pretvara u melodramatski nego duboko katarzičan element kakav je, da nije nedostatne psihološke razrade protagonista, mogao (i trebao) biti. Stoga je ovaj potencijalno iznadprosječan uradak nedvojbeno darovita redatelja i izvrsne podjele uloga (Ian McKellen, Hugh Bonneville) nažalost ostao balansirajući između psihodrame, trilera i romanse veće od života te osvanuo kao prenatrpan ljubić koji u završnici opasno kreće u smjeru sapunice i tako, nominiran za Zlatnog medvjeda, nametnuo dojam da je riječ o precijenjenu djelu.

Katarina Marić