Dobivena bitka za Balet

Dobivena bitka za Balet

Jedna od najzanimljivijih intervencija koju je Ganibalova načinila zamjena je Odilije Odettom u drugom činu

Splitski je balet 17. veljače imao veliki ispit — prvi put u povijesti Baleta postavljeno je Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog, koji slovi kao najčuveniji, najizvođeniji i najzahtjevniji klasični balet. Labuđe jezero u dvostoljetnom je trajanju doživjelo brojne izvedbe i brojne redakcije. Splitska premijera temelji se na predlošku Petipa — Ivanov — Sergejev, te uz dramaturške i koreografske intervencije koreografkinje Valentine Ganibalove, nekadašnje prvakinje Kirov baleta i umjetničke direktorice Baleta Valentine Ganibalove, unutar kojega djeluje baletna škola što je odgojila mnoge svjetski poznate plesače. Jedna od najzanimljivijih intervencija koju je Ganibalova načinila zamjena je Odilije Odettom u drugom činu. Naime, te dvije uloge, posve neuobičajeno za nove postave tog baleta, plešu različite plesačice, koje se u jednom trenutku zamijene Rothbartovom čarolijom, pa se stvara privid koji vidi samo kraljević, što u dramaturškom smislu odlično funkcionira i vrlo je jak psihološki naglašen trenutak priče. Ganibalova nam je, u kraćem razgovoru nakon predstave, objasnila: »Svaki put kada bih gledala taj dio Labuđeg jezera, zaspala bih. Toliko mi je bilo dosadno. Kada sam došla u Split, rekla sam ansamblu: napravit ćemo publici zanimljivo Labuđe jezero. Povezat ćemo priču i osloboditi je suvišnosti koje zbunjuju, primjerice ponašanje Kraljevića, koji trči po pozornici čas za bijelim, čas za crnim labudom, a da nije sasvim jasno zbog čega. Plesačima je Labuđe jezero izazov i mogu ga do smrti plesati, ali važno je da ga publika gleda sa zanimanjem i razumijevanjem. Zbilja sam nastojala povezati plesove, dati motive i razloge po kojima se nešto događa. A dvostrukom ulogom i zamjenom htjela sam pokazati da Kraljević u Odiliji vidi Odettu. On je zaljubljen u Odettu i u trenutku kada se čini da ga je pridobila Odilija. Dakle ni u jednom trenutku on nije iznevjerio Odettu, i to zapravo opravdava i njegovu borbu za nju u trećem činu i happy end na kraju. Tu intervenciju napravila sam za splitsku premijeru.« Plesači nisu išli u ekspresiju, nije bilo mimike, naglašene geste koja nastoji objasniti stanje, a navikli smo je vidjeti u klasičnim baletima. Tako je ova postava spoj tradicionalnoga, koje se očituje u scenografiji Dinke Jeričević i u kostimu Danice Dedijer i Larise Lukonine, i novoga u pristupu građenja likova i priče, što Ganibalova vrlo kratko komentira:

»Mislim da u plesu stanje izražava tijelo, a ne mimika. Tražila sam da se emocija pokaže plesom, pokretom.« Ganibalova je prvu suradnju sa Splitskim baletom ostvarila protekle godine, kada je u Splitu postavila Minkusova Don Quijotea. Ta suradnja pokazala se uspješnom, a Ganibalova naglašava kako je u međuvremenu ansambl Baleta napredovao. Zanimljiv repertoar uvijek je motiv za dobar rad s plesačima, ističe ona. A ansambl je zbilja narastao u svim vidovima. Brojčano višestruko, donedavno je bilo nezamislivo da ćemo gledati zbor labudica, i to zbor koji korektno i ujednačeno pleše prizor na jezeru u posljednjem činu. A da ne govorimo o solističkim ulogama Kraljevića , Odette, Odilije, Rothbarta i Lude. No prije svega i svih na prvom mjestu bila je Iryna Chaban (Odette) profinjena liričnog pokreta, u kojem se ogleda i bol i ljubav i očaj i žudnja. Ta bijela, nježna pojava imponirala je sigurnošću plesačice koja ima fiksiran centar, snagu u nogama i poetičnost u rukama. Kraljević Siegfried Azamata Nabiullina bio je jednako siguran u vrlo visokim skokovima, lagan u doskoku. Chaban i Nabiullin naprosto su lijepi, mladi, daroviti, plesači koji mogu mnogo, a prije svega biti uvjerljivi u ulogama koje nose i tehnici kojom se služe. Šarmom, gipkošću i osjećajem za humor, ali i ironiju, istaknuo se Aydar Valeev u ulozi Lude, a snažnom osobnošću grube zavodnice Albina Rahmatuljina. Rothbart Leva Šapaš

njikova bio je prijeteća pojava i bez prevelike mimike. Više nego korektno otplesan je i pas de trois, a plesali su ga Sanja Nevešćanin, Tea Brbora i Remus Dimasche. Orkestar HNK Split na premijernoj izvedbi pod ravnanjem maestra Harija Zlodre povremeno je bio izvor nevolja plesačima te se tako kvartet labudova Monike Didoni, Jelene Zekić, Zvončice Gracin i Blanke Galić, u jednom trenutku, hvatajući naglo promijenjen ritam, umalo raspao, dok se Kraljević u drugom činu namučio da svlada uspavanost orkestra, ali je u tom ipak uspio. Iako će neki možda reći da su vidjeli boljih Labuđih jezera, bečkih, londonskih, ruskih, Splićani su dobili dobro Labuđe jezero, koje je bilo cilj ili veliko finale četverogodišnjeg mandata Almire Osmanović. Nije to samo naslov kao atrakcija, to Labuđe jezero borba je za Balet i baletnu umjetnost, borba za baletnog umjetnika, borba za ansambl. Almira je tu borbu dobila, a oni koji to ne vide slijepi su ili ne žele vidjeti iz vrlo profanih razloga. I na kraju, nitko nije zaspao gledajući predstavu pa je i Ganibalova uspjela u namjeri da napravi Labuđe jezero zanimljivo publici. A publika je dugo pljeskala.

Nina Šegvić