Demoni i strast

Demoni i strast

Hod po rubu ostvarenje je koje nadilazi standardni format biografske drame i koje neizostavno treba pogledati čak i ako niste ljubitelj Cashova mračnoga glasa i countryja

Biografski film o jednom od najpopularnijih pjevača countryja snažna je i živopisna drama solidna scenarija s dvjema odličnim ulogama: uz Joaquina Phoenixa, koji uvjerljivo i bez prenemaganja uspijeva dočarati život i djelo Johnnyja Casha, tu je i June Carter, Casheva ljubav života i žena čiji je spoj vrckavosti i ozbiljnosti u interpretaciji Reese Witherspoon također bogato nijansiran i nabijen emocijama. Snimanje filma i samo je bilo hod po rubu: to ostvarenje nastajalo je punih osam godina i trebalo je mnogo truda da se adaptira Casheva autobiografija i što vjernije prenese na filmsko platno. Redatelj Mangold surađivao je s poznatim pjevačem, a i sam Cash bio je vrlo zadovoljan izborom Phoenixa kao njegova alter ega te Reese Witherspoon kao njegove filmske družice. Utoliko se film — ako je već riječ o faktografiji — može smatrati uvjerljivim i zasnovanim na istinitim događajima, što će dio publike (ponajprije Cashovi obožavatelji) znati cijeniti. Hod po rubu prati pjevačev životni put od siromašna djetinjstva u Arkanzasu, preko prvog neuspjelog braka i početaka glazbene karijere sve do planetarnog uspjeha, teške ovisnosti i strastvene ljubavne veze s June, s kojom će provesti ostatak života, smirivši se tek u kasnim godinama. Mangold se zadržava samo na onim detaljima i fazama presudnim za Cashov život, pa se uvodne sekvence u kojima je prikazana pogibija nikad prežaljena brata i nedostatak roditeljske ljubavi pokazuju presudnima za sve ono što će mu u životu slijediti. Osobita kvaliteta filma u cjelovitu je pristupu: redatelj vjerno prenosi sve Cashove transformacije od stidljiva i pobožna mladića iz američke provincije do razularena destruktivca nezadovoljna vlastitim životom i neuspješnom potragom za emocionalnim smirenjem. Film stoga nije ušminkana, monumentalna freska koja u stilu američkih grafita gradi posvetu razdoblju američke povijesti niti ostvarenje koje idealizira Cashovu biografiju čineći je većom od života kao što to obično biva u biografskim ostvarenjima apologijskoga karaktera. Njezina je osnovna odlika usredotočenost na osobnu priču i težak život autodestruktivne zvijezde mračne pojave i duboka glasa čije je nijanse i različita raspoloženja Phoenix vrlo uvjerljivo dočarao. Zahvaljujući solidnu scenariju, radnja teče prirodno i bez većih iskoraka unutar zadane kronološke matrice, no slijed zbivanja vrlo je predvidljiv čak i ako nismo upoznati s Cashovom biografijom, što je i jedina ozbiljna slabost filma. Jedna od naizgled prijepornih redateljskih odluka pokazala se posve opravdanom: umjesto da pjevaju na playback, glumci sami pjevaju songove, što je film udaljilo od klasična dokumentarističkog pristupa i učinilo ga mnogo dinamičnijim, čineći likove življima i zaokruženijima. Mangold se često koristi krupnim kadrovima i uvjerljivo prikazuje duševna stanja likova bez suvišnih dijaloga. Fotografija nije ekstravagantna ili šarena kakvu bismo očekivali od ovakva žanra, ali ni isprana i zrnata, nego nenametljiva i podređena općem dojmu i radnji, gdje se mnogo toga naznačuje i osjeća umjesto eksplicitna pokazivanja. Phoenixov Johnny Cash osoba je višeslojna karaktera i mračne sudbine ispod koje se krije djetinja želja za obiteljskim priznanjem i emocionalnom ispunjenošću, a prisjetimo li se Gladijatora i sjajne uloge cara Komoda, kojeg je Phoenix odigrao na donekle sličan način, vidljivo je da mu leže upravo takve slojevite uloge mračnih i nesretnih (a često i opasnih) emotivaca. Hod po rubu ostvarenje je koje nadilazi standardni format biografske drame i koje neizostavno treba pogledati čak i ako niste ljubitelj Cashova mračnog glasa i countryja. Ono je ponajprije drama o nesretnom životu i strastvenoj ljubavnoj vezi u kojoj glazba igra važnu ulogu u borbi protiv unutarnjih demona.

Tonči Valentić