Dekonstruiranje hepienda

Dekonstruiranje hepienda

Dvojbeni hepiend emanira se kao varljiva kategorija koja postoji zbog narativnoga progresa — unatrag

U pet ključnih prizora (modernog, europskog) bračnoga života u posljednjem filmu Françoisa Ozona dvoje ljudi prolazi svoje faze od upoznavanja do rastanka unatrag, rewind — prvi je proces razvoda, potom prijelomna večera koju slijedi rođenje sina, nakon njega vjenčanje i konačno prvi susret prepun nade u zajedničku budućnost. Dvojbeni hepiend tako se emanira kao posve varljiva kategorija, koja postoji isključivo zbog narativnoga napretka — unatrag. Sve navedeno pritom evocira suvremene konstrukte poput nezaobilazna Nolanova Mementa ili Noéova Nepovratnog; krenuvši naime od razorne točke rastanka i gubitka, film završava trenutkom nevina, optimistična početka. Stoga je takav hepiend zapravo autorovo stajalište o zaljubljenosti i zajedničkom životu kao iluziji za naivne te svojevrstan dekonstrukcijski element svih onih live-happily-ever-after-završetaka iz bajki kakve svi priželjkuju, a koji su zapravo samo počeci nekih novih životnih iskustava (prikazan pak kronološki, logičnim vremenskim slijedom, film ne bi posjedovao takav emotivno-dramaturški efekt i zaokruženost). Ujedno dekonstruirajući i uniju dvije osobe baš kao i tehničke narativne zakonitosti, 5x2 Ozona prezentira kao vrsna redatelja visokih tehničkih i kreativnih uzleta, a samo djelo ponajbolje je njegovo ostvarenje. Bergmanovska studija prosječnoga srednjostaleškoga para istinski prerasta u izvrstan ogled partnerskih odnosa (njegova jednostavnost i smiren tempo pridonose intelektualnom europskome štihu), čije ključno pitanje jest: može li se u životu takav slijed zbivanja uopće izbjeći?

Katarina Marić