Autor optužen za sadizam prema svojim likovima

Autor optužen za sadizam prema svojim likovima

William Trevor, Priča o Lucy Gault, prev. Snježana Husić, Sysprint, Zagreb, 2005.

Trevora su najčešće nazivali genijem za prikazivanje nesreće. Prije nekoliko godina preveden je na hrvatski njegov roman Felicijino putovanje; Atom Egoyan po tom je romanu snimio solidan film s Bobom Hoskinsom i Elaine Cassidy. Kad već spominjemo film, sam Trevor veliki je ljubitelj Woodyja Allena, iako bi takav zaključak bilo teško izvući iz njegovih priča i romana. On je doista prilično mračan pisac; u Felicijinom putovanju, psihološkom trileru portretira sedamnaestogodišnju djevojku koja je ostala u drugom stanju; momak joj zdimi u Englesku; ona krene za njim; tamo joj počne pomagati nekakav čudak. Trevor Felicijinu životnu situaciju postavlja šetajući se između dva žanra, realističkog i detekcijskog, što atmosferu romana čini dvosmislenom, nesigurnom i napetom. Čitatelj do kraja nije siguran tko je tko u tom njegovu dramatskom postavu.

Kante s benzinom su napunjene

No osim Felicijina putovanja i Priče o Lucy Gault Trevor je autor dvadesetak proznih djela i dobitnik mnogih uglednih nagrada: za The Old Boys (1964) i Mrs Eckdorf in O’Neill’s Hotel (1969) nagrađen je Hawthorndenom, a The Children of Dynmouth (1976) i Fools of Fortune (1983) Whitbreadom. Whitbreada je dobio i desetljeće poslije za Felicijino putovanje, a Priča o Lucy Gault bila je u najužem izboru za Bookera 2002. godine. Vratimo se Trevorovu osjećaju za nesreću. Provršljate li mrežom pronaći ćete prave rasprave s temom Trevorova navodnoga sadizma prema likovima. Trevor ciljano za protagoniste izabire starce ili djecu i onda se na njima iživljava, glase ukratko te optužbe. Branitelji Trevorova lika i djela kažu kako je stvarnost dobro napučena situacijama kakvima se Trevor bavi i da je dosta živjeti otvorenih očiju pa vam te teme jednostavno moraju upasti u oči. Iako je riječ o piscu koji je svojevrstan samoizopćenik iz irske literature, u njegovim djelima odjekuje anglo–irski sukob s mnogim njegovim socio–ekonomskim i psihološkim posljedicama. Tako je i Priča o Lucy Gault svoje kotačiće stavila u pogon nakon jednog incidenta između katolika i protestanata.

Trojica mladića 1921. provale na imanje Gaultovih — nekoliko tjedana prije njima su potrovani psi — a godine su to žestokih borbi za nezavisnost Irske. Kapetan Everard Gault, Lucyn otac, zapuca na provalnike s prozora i jednog pogodi u rame. Oni bježe, iza njih ostaju kante s benzinom. Pokušaj isprike irskim starosjediocima nailazi na muk. Gaultovi odluče odseliti se. Lucy ima osam godina i vezana je uz Lahardane, njihovo imanje, i bježi u šumu. Zanimljiv je Trevorov osjećaj za suspence: djevojčica se rado igrala s psom na plaži; pas joj je znao sakriti dio garderobe ili obuće, koji bi ona jednostavno nadomjestila novim, bez prijavljivanja roditeljima što se dogodilo. Koliko god između sebe bili zavađeni, Englezi i Irci u jednom su složni: shit happens! Prije odlaska iz Irske Lucy pobjegne u šumu i tamo ozlijedi nožni zglob. Roditelji i mještani umjesto djevojčice na plaži pronalaze dijelove njezine garderobe i zaključuju da se djevojčica utopila u moru. Roditelji Heloise i Everard u šoku i konsternaciji odlaze na putovanje starim kontinentom i skrase se u Italiji, uvjereni da im je kći mrtva. Djevojčicu pronalazi nadstojnik imanja, i onda počinje prava drama. Nadstojnik Henry i njegova supruga Bridget bezuspješno pokušavaju pronaći Gaultove. No oni su podigli sav novac s banke i nestali. Unajmljuju detektive, potežu rodbinske veze, no ne uspijevaju pronaći Lucyne roditelje. I takvu situaciju Trevor ostavlja u zraku godinama. Lucy na imanju raste, roditelji se pokušavaju snaći negdje daleko. Potkraj Priče o Lucy Gault Trevor prikazuje opatice s kojima Lucy provodi starost. I portretira ih kao osobe koje vjeruju u tajne. Trevor kaže, otprilike, oduzmi šumi tajnu i ostat će ti samo stabla koja stoje. Ili, oduzmi moru tajnu i imat ćeš samo slanu vodu.

Alegorija, metafora, treće oko...

Priču o Lucy Gault moguće je shvatiti kao alegoriju o značenju sitnih iskoraka iz rutine za naš život, kao metaforu o slučaju, zatim kao storiju o egzilu, koja je jedan od dominantnih motiva ne samo irske literature nego i irskog života. No iznad toga lebdi pomalo nestvarna atmosfera romana koja kao da ironizira sva doslovna značenja i iznad njih postavlja svjetlo koje kaže: to je život. Nevolje se događaju. Sam Trevor piše, kako se obično kaže, onako kako se više ne piše. Njegova ironija protkana je humanizmom i prirodnom sklonošću prema čovjeku. A da ga pritom uopće ne lakira i ne uljepšava. Ono za pisce vrlo bitno treće oko nije usmjerio prema modama i hirovima trenutka, nego prema sudbini i njezinoj razornoj sili. Ona u Trevora doista lomi sve pred sobom, no život ispod njezinih valova svejedno buja. Ukrivo, nalijevo, nadesno, prema dolje. I to vam je to.

Dario Grgić