ZRCALA IDENTITETA

ZRCALA IDENTITETA

Svaki restauracijski postupak prošao je odobrenje međunarodnoga znanstvenog vijeća. Uvidom u veliki europski pothvat vraćamo se domaćoj situaciji gdje ni kulturna ni šira javnost i dalje ne uviđa vrijednosti naše barokne baštine ili općenito baštine dvoraca

Barokna baština Francuske prepoznata je kao nacionalni identitet posredovanjem najslavnije kraljevske palače u zapadnom svijetu. Versailles se u četiristo godina postojanja od maloga lovačkog dvorca razvio u veliki kompleks zgrada, oko kojega se formiralo veće naselje, danas u sklopu metropolitanskoga područja Pariza. U opsežnim građevinskim i konzervatorskim radovima kojima je sklop dvorca i perivoja podvrgnut posljednjih desetljeća došlo se do iznimnih otkrića o njegovoj gradnji, koja je bila bez premca u graditeljskoj tehnologiji onodobne Europe. U pothvat izgradnje bilo je angažirano više tisuća ljudi, a najveće je otkriće možda bio vrhunski menedžment koji je koordinirao gradnju u 17. stoljeću. Danas je stručnjacima uspjelo rekonstruirati čitav povijesni razvoj kompleksa jer su sve radove pratile povijesno–umjetničke studije. Prije koju godinu došla je na red i slavna Dvorana zrcala, čija je sjeverna polovica dovršena u studenomu prošle godine. Obnova je bila povjerena poslovnoj grupaciji pod nazivom Vinci. Ona okuplja tvrtke specijalizirane za razne poduzetničke projekte, a sama pronalazi i izvore sredstava za njih. Tako je Nacionalni muzej u Versaillesu angažirao Vinci da okupi restauratorske tvrtke radi obnove Dvorane zrcala. Vincijevi stručnjaci napravili su strateški plan za razdoblje od 2004–2007. godine, u kojemu bi obnova trebala biti realizirana. Plan se strogo poštuje, a završetak cijele dvorane trebao bi biti u svibnju 2007. Dvorana zrcala, remek–djelo Julesa Hardouina–Mansarta, dvorskog arhitekta kralja Luja XIV, sagrađena je između 1678–1684. Dugačka je šezdesetak metara, a koncipirana je tako da je samo s jedne strane urešena nizom zrcala, dok su s druge veliki prozori, čime se stvarao efekt dnevne svjetlosti s obiju strana. Duž svoda pružaju se goleme freske s alegorijskim prikazima, koje je naslikao znameniti Charles Le Brun. Obnova dvorane započela je postavljanjem skele ispod koje je bio pet metara visok prolaz, kako bi se posjetiteljima omogućilo nesmetano obilaženje. Lusteri nisu bili demontirani, nego su na hodnoj plohi skele izrađene rupe kroz koje su visjeli. Freske su očišćene od prašine i fotografirane. Uslijedilo je uklanjanje laka i čišćenje naknadno nanesenih preslika. Svaki postupak prošao je odobrenje međunarodnoga znanstvenog vijeća koje je osnovano u tu svrhu. Nakon saniranja pukotina na freske je nanesen novi lak. U obnovi freske otkrivena je izvorna plava boja neba, skrivena ispod stoljetnih naslaga. Ta je boja bila rađena od rijetka i skupa kamena lapis lazuli. Otkriven je također latinski natpis u jednoj kartuši koji nikad nije završen jer su u tijeku gradnje odlučili zamijeniti ga istovjetnim francuskim natpisom. Usporedno se radilo na čišćenju arhitektonskog ukrasa dvorane: skulptura, mramora, bronce i zrcala. Na zrcalima sačuvana je tek petina izvornih stakala iz 17. stoljeća i ona se lako prepoznaju jer su ostala zamućena. Nažalost, taj je efekt trajan i ne može se ukloniti osim zamjenom novim staklima.U dvorani je radilo više restauratorskih ekipa, od kojih je svaka bila specijalizirana za jedno područje i imala svojeg voditelja tima. U gradu Versaillesu danas postoji mnogo tvrtki, privatnih i javnih, koje se bave baštinom Versaillesa, bilo materijalnom ili duhovnom. Središnja ustanova ima i istraživački centar u kojemu je moguće proučavati povijest interijera. Milijunske brojke posjetitelja godišnje donose visoke prihode od turizma, od kojih se samo dijelom financira obnova dvorca, dok drugi dio dolazi od privatnih zaklada ljubitelja Versaillesa. Uvidom u veliki europski pothvat vraćamo se domaćem stanju, gdje ni kulturna ni šira javnost i dalje ne uviđa vrijednosti naše barokne baštine ili općenito baštine dvoraca. Ni na prste jedne ruke ne mogu se nabrojati dvorci u kojima je muzejski prezentiran povijesni ambijent života i stanovanja plemićkih obitelji. Riječ je, naime, samo o Trakošćanu, koji je dvorac s interijerima iz 19. stoljeća. U nas u feudalno doba nije postojala velika dinastička obitelj koja je mogla graditi velike palače, ali ipak postoji nekoliko relevantnih djela profane arhitekture iz toga doba, koja se arhitektonskim i ambijentalnim kvalitetama izdižu iz prosječnosti umjetničke produkcije 18. stoljeća. Raskošni dvorac obitelji Oršić u Gornjoj Bistri, usprkos nedavnim nastojanjima države na sanaciji krovišta i pročelja, i dalje ne vidimo kao bilo kakvu relevantnu točku u hrvatskom kulturnom krajoliku, što bi prema svojim spomeničkim vrijednostima nadaleko zasluživao. Tako će nažalost i ostati dok god se u njemu bude nalazio dom za duševno zaostalu djecu. Prelijepa ovalna dvorana s intarziranim vratima i dalje umire u svojoj ljepoti. Sjajne kasnobarokne freske otpadaju s njezina svoda polako već nekoliko godina. Nakon što je s bočnoga zida zauvijek nestala freska dame s lepezom na balkonu, a jedna sanacija pretprošle godine uspjela zaustaviti dalje kidanje freske na tom mjestu, i dalje nema nade za naslikane figure na sredini svoda, koji zajedno s komadima žbuke završavaju na podu, dok ih marljive medicinske sestre beznadno skupljaju u jednu kutiju. Takva je, nažalost, sudbina najvrednijega baroknog dvorca u Hrvatskoj, našeg malog Versaillesa. A mi ćemo se i dalje pitati što je hrvatski nacionalni identitet.

Petar Puhmajer