Život oblika

Život oblika

Museo Morandi smješten je u otmjenoj Palazzo d'Accursio na glavnom bolonjskom trgu.

U njemu je izložena najbogatija zbirka velikog Bolonjeza. Osim Morandijevih umjetnina, izložena je i umjetnikova osobna zbirka starih majstora te vjerna rekonstrukcija njegova atelijera sa štafelajem, bojama, pokućstvom...

Dvije stotine i pedeset djela (61 slika od 1910. do 1964, 18 akvarela, 88 skica, 79 gravura, dvije skulpture i dvije gravirane ploče) poredano je kronološki prostranim i svijetlim, poput prostora njegovih slika, sobama muzeja. Osim Morandijevih umjetnina izložena je i umjetnikova osobna zbirka starih majstora, među kojima se nalaze Jacopo da Bassano (16. st.), Rembrandt van Rijn (17. st.), Pietro Longhi (18. st.), Giuseppe Maria Crespi (17/18. st), Pseudo Jacopino di Francesco (prva polovica 14. st.), Colantonio (aktivan u Napulju 1440 — 1470) te vjerna rekonstrukcija njegova atelijera sa štafelajem, bojama, pokućstvom i protagonistima njegova slikarstva — vrčevima, bocama, zdjelama, pliticama, poredanim u tri razine: na podu predmeti koji su se slikara dojmili u prvi mah, ali nisu uspjeli održati njegovo zanimanje, na sljedećoj razini nalazili su se predmeti u iščekivanju »poput statista koji će se, možda, još jednom pojaviti na sceni« (Marilena Pasquali), a u visini pogleda nalazili su se »odabrani sugovornici tihog dijaloga«. Kako pronicavo zapaža Marilena Pasquali, sve je to, na prvi pogled, odavalo dojam relativna reda na način tipično malograđanski, da bismo, potom, uočili trajni, sveprisutni trag nemira i kaosa. Giorgio Morandi rodio se u Bologni 1890. kao prvo dijete u građanskoj obitelji. Morandi nije tipični boem i svjetski skitnica. On je čovjek čvrstih korijena, ali mu traganje, iako nikada uznemireno ni grčevito, nije zbog toga manje intenzivno. Otac mu umire kada je Morandiju bilo devetnaest godina. Mladić odmah prepoznaje u sebe volju za umjetničkim zvanjem. Godine 1909. u ruke mu dospijeva knjiga Vittorija Pike Gli impressionisti francesi. Tako prvi put dolazi u dodir s crno–bijelim reprodukcijama još jednog ljubitelja mrtvih priroda — Paula Cézannea. Pozorno konstruiranje slike francuskoga majstora bit će ključno otkriće za Morandijevu umjetnost. Cézanneov utjecaj izravno će, čak i formalno, biti vidljiv u krajolicima i mrtvim prirodama iz prve polovice drugog desetljeća 20. stoljeća, dok od 1914. možemo zapaziti umjetnikov doticaj s kubizmom u simultanu sagledavanju predmeta iz više specifičnih kutova. Morandijev odnos s futurizmom bio je poseban. Prijateljevao je s akterima toga pravca i posjećivao događanja koja su organizirali u doba kada je futurizam bio najizvorniji i najiskreniji. Nije, međutim, preuzeo njegove glavne odrednice: izražavanje sile i brzine. To, koliko god odgovaralo duhu vremena, zbog čega je futurizam i priznavao, nije odgovoralo njegovu duhu. Osim sezanističkoga građenja slike, pojavit će se još jedan ključni utjecaj na njegovo djelo — metafizičko slikarstvo Giorgia de Chirica. Taj će kontakt uroditi bizarnim mrtvim prirodama iz 1918. i 1919. Njihove su atmosfere smišljeno sterilne i nelagodne, a svojim omiljenim bocama i vrčevima Morandi će, iznimno tih godina, dodati biste lutaka manekena bez lica! Godina 1920. trenutak je Morandijeva ključnog iskustva s Valori plastici, ali i početna godina prijelaznoga razdoblja između mladosti i sazrijevanja. Dvadesete i dobar dio tridesetih Morandijevo slikarstvo obilježava intimistička atmosfera kao njegova najdojmljivija nota, uz prigušene ranije navedene ugođaje. To je bilo i u skladu s općenitim poslijeratnim svjetskim trendom. No, već tijekom tridesetih nešto se znakovito mijenja. Na mrtvim prirodama iz toga doba intimizam se povlači u drugi plan. Te su slike manje eskapističke izjave i smjelije se kreću prema hrabrijim istraživanjima i iskrenijem izrazu slikareva bića. Marilena Pasquali označila je godine od 1938. do 1958. kao doba umjetnikove zrelosti. I uistinu, nakon navedenih mladenačkih traganja, lutanja i eksperimentiranja te nakon godina svojevrsna intimističkog povlačenja Morandi će sada iz tih iskustava i iz sebe sama izvući i uobličiti ono što danas, najiskrenije, doživljavamo kao Morandijevu umjetnost. Umjetnost čija je osnovna tema i najbolji izraz mrtva priroda. Ta je tvrdnja, ipak, poprilična zamka jer tu, uistinu i u biti, nije riječ o mrtvoj prirodi. To je mrtva priroda na pojavnoj razini. Pomni promatrač uočit će da njima Morandi zapravo slika sebe — i cijeli svijet. To je autoportret njegove duše i autoportret duše svijeta. Njegovo je slikarstvo duhovna odiseja. Pomno i strpljivo aranžirani predmeti žive svoj nijemi život baš poput ljudskih likova na slikama Pierra della Franceske. Ta je nijemost zapravo i najrječitija. Ona je sve — poput meandra na slici Julija Knifera ili spirale Borisa Demura. Ista filozofija povezuje umjetnike koje dijele stoljeća, godine i pravci. Kako je sve to, zapravo, nevažno! Morandiju je važna i tradicija i modernost. Kao i svako djelo od istinske važnosti, njegova je umjetnost svevremenska. Još bolje, bezvremenska. Od svih utjecaja i oponašanja, koje je Morandi prošao, od modernih će se filtrirati, ne formalno, ali kao princip stvaranja slike, Cézannovo konstruiranje i metafizička atmosfera enigmatičnosti i čudnih osvjetljenja lišena nelagode i tjeskobe. Ta osvjetljenja više i nisu, zapravo, čudna. Ona su sada neobična, možda čak i nebeska. Ta su dva utjecaja smjernice u potki njegove umjetnosti, u konačnici, međutim, uobličena u jasnu, uvjerljivu i autentičnu Morandijevu izjavu. Njegovo je slikarstvo prepuno paradoksa. Nešto što se doima kao čista figuralnost bez dvojbe u sebi sadrži, konceptualno, puni smisao apstrakcije. Te su mrtve prirode toliko puta ponovljanje u važnim ili neznatnim promjenama scene da nam njihovo nizanje postaje serija istraživanja ploha i boja, polagano, nikada maljevičevski dovršeno i izravno, svođenje na osnove. Pojedini su primjeri iz pedesetih, uistinu, i smjelije apstrahirani oblicima i bojom. Posljednja faza Morandijeva slikarstva traje od 1959. do njegove smrti 1964. Dovršit će svoju umjetnost slikarstvom nedovršena, sumarna poteza, kao što su i Michelangelovi robovi ostali infinito. To su sada manje muške, lirskije atmosfere na tragu Paula Kleea, a u akvarelima i utjecaja istočnjačke kaligrafije. Tim je činom Morandi dao legendu za tumačenje njegova cjelokupna djela. Nešto što smo već i sami naslućivali i znali. To nije mrtva priroda i to nije figura. To je slovo, slikovni zapis, znak. Citiram: svijet skriven iza stvarnoga.

Ivana Rončević