Zavist, prezir, ismijavanje

Zavist, prezir, ismijavanje

Alain de Botton, Statusna tjeskoba, prev. Dean Trdak, Sysprint, Zagreb, 2005.

Predbožićno razdoblje idealno je za znanstvena istraživanja: situacije u kojima se ljudska rasa pretvara u pomahnitalu rulju koja opsesivno i rastrošno kupuje sve što joj dođe pod ruku, zanimljiva je tema za raznorodne znanstvene discipline. Psiholozi (a i psihijatri) mogu se pozabaviti posvemašnjom duhovnom prazninom suvremenoga pojedinca, koji posjedovanjem predmeta nadomješta gubitak međuljudske komunikacije, sociolozi marksisti mogu istraživati promjenu društvene paradigme u kojoj je fetiš robe i profita nadvladao moć radnikove proizvodne snage, a veterinari i antropolozi mogu se baviti pretvaranjem Homo sapiensa u hrčka (Cricetus cricetus), koji u svoju nastambu manijakalno dovlači svu hranu do koje može doći, a zatim »ljenčari i jede dok se ne utovi, a onda liježe na zimski počinak, hraneći se zalihama« (Brehm, Život životinja). Kad je o poznatoj Frommovoj sintagmi riječ, ljudskom je rodu, čini se, postalo važnije imati nego biti. Alain de Botton u novoj knjizi govori upravo o statusnoj tjeskobi, onoj koja nastaje onda kada svijet ne uspijevamo uvjeriti o vlastitoj vrijednosti, društvenom ili ekonomskom položaju. Žudnja za statusom stoga nije isključivo ekonomska, nego i psihološka kategorija: tjeskoba nastaje kad dolazi do raskoraka između naše percepcije o sebi samima i predodžbe o nama koju je stvorilo društvo. Visok položaj u društvu nekada nije bio isključivo stvar bogatstva, nego utemeljen na simboličkim ili društvenim moćima zasnovanima na unaprijed definiranim ulogama. Autor se u ovoj popularno pisanoj knjizi usredotočuje upravo na promjene nastale u posljednjih dvjestotinjak godina, koje su dramatično izmijenile statusni svjetonazor. Za razliku od doba feudalizma u kojem je vladao duševni mir jer pojedinac nikako nije mogao izmijeniti svoj status pa se i nije odveć opterećivao činjenicom što je rođen u siromaštvu, danas je dominantna kapitalistička dogma oblikovana na ideologiji socijalnoga darvinizma prošloga stoljeća prema kojoj su siromašni propalice vrijedne prezira. Demokracija je stoga proizvela i mučnu sjetu: nizak status više nije shvaćen kao rezultat nepromjenjive božanske nepravde, već pokazatelj nesposobnosti osobe koja se nije uspjela obogatiti. Pojedinac je u eri demokracije na sebe navukao i teret odgovornosti za vlastitu sudbinu i probitak te je američki svjetonazor prema kojem je čovjek sam kriv za svoj neuspjeh ljude učinio nesretnima i tjeskobnima. Jednostavnije rečeno, u potrošačkom je društvu sramota ne biti bogat, pa se živopisne slike iz domaćih supermarketa savršeno uklapaju u tezu o novcu koji poprima moralne konotacije te o psihološki snažnu uvjerenju da materijalno bogatstvo treba pokazivati kako sebi tako i drugima želimo li očuvati kakvu–takvu društvenu poziciju. Strah od siromaštva u nas se osjeća u anglicizmu luzer, odnosno gubitnik, što na najprecizniji način sumira statusnu tjeskobu o kojoj govori de Botton: luzeri su oni koji se »nisu snašli u životu«, oni čiji je društveni status lošiji od našeg i koji se nisu podvrgli nekim društvenim trendovima ili konvencijama. Kao što u svakom loše uređenom društvu biva, bilježimo tri kategorije: zavidimo onima koji su nam slični, one koji su iznad nas otvoreno preziremo, a one koji su ispod nas ismijavamo i gazimo. De Bottonova knjiga je inspirativno štivo; ova popularizirana studija iz kulturne povijesti čitatelja osvaja živopisnošću primjera, jednostavnošću zaključaka, mnogobrojnim fotografijama i obiljem faktografije, opisujući kulturno i ekonomski uvjetovane povijesne oscilacije između statusne tjeskobe i statusne letargije. Kao što se i ljubav može smatrati osjetljivošću neke osobe na tuđe postojanje, tako se i status može shvatiti kao osjetljivost na položaj koje nam društvo dodjeljuje. Knjiga ipak ima i ozbiljnih slabosti, istovjetnih onima u autorovim prethodnim ostvarenjima (Utjehe filozofije, Umijeće putovanja). De Bottonov je ležerni stil ponekad arogantno samodopadan te se autor često ne može odlučiti piše li priručnik za samopomoć ili knjigu u kojoj će čitatelja zadiviti površnim poznavanjem filozofije ili literature. Sadržajna meandriranja također oslabljuju temu te knjigu ne čine dovoljno koherentnom cjelinom. Unatoč tome, Statusna tjeskoba štivo je koje nudi dovitljive i lucidne odgovore na postavljena pitanja te bi mogla biti zanimljiva i hrčcima s početka teksta: ako već ne kao priručnik za samopomoć, onda kao neobavezna razbibriga.

Tonči Valentić