Zaboravljeni Vinko Šeringer

Zaboravljeni Vinko Šeringer

Jedan znanac dao mi je na uvid raskupusanu knjižicu iskrzanih požutjelih listova, masnih korica, na kojima tu i tamo probija plava boja: V. Šeringer, Priručni rječnik tuđih riječi i fraza (1920).

Vinko Šeringer (1862 – 1945), prvi sastavljač rječnika stranih riječi u nas, zaslužuje koju riječ. U predgovoru 1. izdanju (1899, vlastita naklada) kaže: »Tko marljivo prati naš kulturni napredak i politički život, pa pomnjivo čita naše hrvatske dnevnike, mogao je... opaziti, da je gotovo svaki broj tih dnevnika pun stranih riječi. Naš hrvatski jezik... ne trpi doduše tih stranih riječi, jer je naš jezik tako lijep i tako bogat, da bi se lako za svaku takvu tuđu riječ našao prikladan hrvatski izraz, ali kako je XIX. vijek postao vijekom opće emancipacije... morao se i naš lijepi jezik skučiti pod jaram ove... zlosretne emancipacije, jer bi nam se možda i u tom reklo, da se držimo staroga još barbarizma.« Ljude koji su radili na njegovanju hrvatskoga jezika rado su i onda izjednačivali s barbarima, a hrvatski jezik s barbarskim. Šeringer piše kako je 1893. vadio iz novina tuđice (najčešće europeizme grč. i lat. podrijetla, ali i riječi iz franc. i engl. jezika) i od njih slo

žio priručni rječnik, »u namjeri, da njime olakotim razumijevanje novinskih članaka onom dijelu našega naroda, koji nije imao, ili koji nema prilike, da si k tomu nužno znanje drugim kojim načinom pribavi.« U tom poslu nije imao prethodnika, nego je pet godina skupljao riječi i zapisao ih onako kako ih je vidio u novinama ili strukovnim listovima. Primjećuje i zloporabu tuđica, kako se i danas čuje i vidi u nedoučenih ljudi na položaju, političkom ili sportskom (»igrači se najprije moraju rekuperirati«, kaže »trener svih trenera« Ćiro Blažević, samo da ne upotrijebi hrvatsku, svima razumljivu, riječ oporaviti se; »nema ništa dok se pruga ne rehabilitira«, izjavljuje resorni ministar Božidar Kalmeta, kao da je željeznička pruga slomila nogu, bila u gipsu i otišla u toplice na rehabilitaciju, oporavak. Što bi smetalo da se pruga obnovi, popravi, osuvremeni?). Šeringer izvrsno primjećuje kako su se tuđice uplele i u svagdanji govor te se njima »danas već i seljačka inteligencija prilično nabacuje«. Za takve daje i česte latinske fraze, koje bi dobro došle i današnjim nabacivačima (kad govore npr. Pro domo suo, umjesto Pro domo sua). Mislim na učitelja Vinka Šeringera u hrvatskoj blatnoj provinciji, koja je satrla tolike intelektualce, kako nakon rada s djecom sastavlja rječnik da bude »na korist i napredak hrvatskom puku«, jer nije dovoljno da on čita samo Domaće vijesti, nego neka zaviri i u političke i znanstvene članke, ako »hoće da se ubraja među bolje državljane, i neka pozna bar najglavnije temelje državnoga ustava« i »svagdanju politiku, koliko se to od njega kao od razumna građanina traži.« Strpljivo je sastavljao svoj rječnik u Domagoviću, pa u Brckovljanima i drugim mjestima u kojima je službovao, a uz ondašnje prometne veze Zagreb je sa stručnom literaturom bio vrlo dalek. Djelo je višestruko zanimljivo jer lijepo ocrtava put strane riječi iz jezika izvornika u jezik primatelj i promjene na tom putu. Pa pogledajmo! Riječ aga (tur., prvotno znači veliki, stariji, kasnije gospodin, starješina, zapovjednik) Šeringer objašnjava ovako: najniži plemić, boljar u Turskoj. Očito je riječ boljar u njegovo vrijeme bila sasvim obična, a danas uz nju (npr. u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku, 2002) stoji oznaka pov. zemljoposjednik u Rusiji i u dijelovima Rumunjske. I danas se za najstarijega člana npr. diplomatskog zbora rabi izraz iz francuskoga, nekoć jezika diplomacije — doajen. No u Šeringerovu rječniku vidi se da riječ još nije ušla u žrvanj prilagodbe, koja se najprije vidi u grafiji. Ondje se riječ još piše doyen (uz uputu č. doajen). Vidimo da je već u njegovo vrijeme i glagol eksplodirati završio grafijsku prilagodbu, pa je današnji naziv TV emisije Exploziv (paljba s RTL–a) korak natrag. Ma što korak! Tri konjska, reklo bi se nekoć u dječjoj igri Kol’ko, kume, sati, u kojoj se kretanje igrača naprijed ili natrag izražavalo u skokovima (2 žablja, 3 klokanska itd.). Duša naša zagorski je kraj (pjeva Matoš, više ne znam komu), a u toj duši mnoge davno useljene kuće nemaju još façade. Naravno, danas to pišemo fasada (uz pobližu oznaku sep ili što drugo), a ako je ne postavlja sam svoj majstor, onda to radi fasader. Pygmej (koji se najprije počeo mijenjati u pridjevu, pigmejski) u Šeringera znači samo patuljak, mali čovjek u pričama, a nema današnjega prvog značenja: Pigmej(ac)/Pigmejka, pripadnici afričkoga naroda patuljasta rasta. Nema ni pren. značenja ništavan, nevažan (npr. politički pigmejac). Ni psychopat (»onaj koji boluje na duši«) ni psychijator, njegov liječnik, nisu još zakoraknuli u grafijsku adaptaciju, kao ni crétin, »glupan, slaboumnik, koji naliči djetetu nerazvijene pameti (glava mu je debela, a koža blijeda), dok je imbecilista također slaboumnik, ali naličan na starca«. Danas se etikete kreten i kretenčina dijele ravnopravno pripadnicima svih dobnih skupina. Naravno ondje dokle još nije doprla (ili je već iščeznula) courtoisija (č. kurtoazija), dvorska udvornost, uglađenost, pristojnost. Etiketa (p. etiquetta) označuje cedulje na boci, znači i uglađenost, uobičajene forme ponašanja u višem društvu, ali još ne i biljeg, obilježenost (dobiti etiketu jugonostalgičara). Couloir, ovako napisan, prilično je čudan, premda bez tračeva iz kuloara ne znam što bismo čitali pod haubom kod frizera. I sam kuloar izgubio je prvotno značenje: tijesan hodnik, prolaz u parlamentu, prostorija izvan dvorane za sjednice. Te prostorije služile su za odmor, manje sastanke i razmjenu mišljenja. Danas su kuloari uglavnom naklapačka gnijezda (koja se, ljepše i dostojanstvenije, zovu pouzdani izvori ili izvori bliski ovom i onom). Ni gurman ne podsjeća u prvi mah na žderonju; prije na sladokusca, šmekera. A u Šeringerovo vrijeme još se pisao (samo) gourmand, oblizač, koji mnogo jede, a njegov bliski rođak gourmet (č. gurme) bio je sladokusac koji cijeni dobra vina i fina jela, ali se ne prežderava. Charmantno (č. šarmantno) je bilo imati i chauffeura (č. šofer), jer ako slučajno nastupi razzia (č. racija), hajka policije na klatež (danas i na vlastite pripadnike), i mondain (č. monden), svjetski čovjek, stup otmjenih društvenih zabava, nastojat će dati petama vjetra. Nakon ove ljupke šetnje uz Šeringerov rječnik nastupila je gorčina. Otvorivši nasumce Hrvatski opći leksikon (1996), uzalud sam iza zlatnog dečka, pjevača šlagera Ivice Šerfezija (1935), tražila podatke o Vinku Šeringeru. Njega ondje (i ne samo ondje) nema. Naša posla!