VJEŠTA ORKESTRACIJA

VJEŠTA ORKESTRACIJA

Valja stoga odati priznanje glumačkom ansamblu, koji se u izazovnu pothvatu što podrazumijeva i primjenu mnogobrojnih medija vrlo dobro snašao

Napokon, Sarah Kane i njezina Žudnja (Crave) na hrvatskoj kazališnoj sceni! Iako sam željala da ovaj eksklamatorski početak bude ujedno i kraj ovog osvrta, odlučila sam vratiti se nekoliko koraka unatrag, bliže faktografiji, bliže trezvenoj i argumentiranoj analizi. Kao što je razvidno iz sama naslova, zagrebačka nacionalna kuća odlučila je postaviti u Hrvatskoj dugo čekanu, a širom europskih pozornica vrlo izvođenu dramu prerano preminule britanske dramatičarke Sare Kane (počinila je samoubojstvo u 28. godini za vrijeme hospitalizacije u psihijatrijskoj ustanovi). Riječ je o drami Žudnja, u vrlo nadahnutoj i istančanoj režiji Boruta Šeparovića. Valja priznati kako je taj repertoarni izbor HNK Zagreb pravo iznenađenje i novitet u željeznom repertoaru iste kuće, no sadašnja uprava napominje kako je riječ o repertoarnom repu prošle konstelacije koju je bila dužna realizirati. Kako bilo da bilo, zvijezde (ili karte, kako hoćete) sretno su se posložile za tu dramatičarku, kao i za istinske kazališne sladokusce. Riječ je o naglašeno intertekstualnom dramskom radu (Biblija, T. S. Eliot...) koji je dramatičarka, poučena negativnom reputacijom kakvu je stekla prethodnim dramama, objavila pod pseudonimom Marie Kelevedon, te tako od sebe odagnala predrasude i preduhitrila kritičarske etikete. Tu dramu, u kojoj četiri lika naslovljena samo jednim slovom (u zagrebačkoj postavi A igra Milan Pleština, C Zrinka Cvitešić, B Damir Markovina, a M Alma Prica), koja poput četiri samostalna elementa ulaze u dvije temeljne komunikacijske linije, što se pak povremeno međusobno isprepleću gotovo aleatoričkom metodom, kritika je dočekala hvalospjevima. Tekst se, u odnosu na njezine prijašnje, i izdvaja izrazitom poetičnošću i svojevrsnom jednostavnošću, ne nudeći nikakve popratne inscenatorske upute putem didaskalija. Utoliko Šeparovićeva maksimalno pročišćena i sofisticirana režija s minimalnom mizanscenskom razradom te minimalističko scenografsko rješenje Luke Kincla i Nikše Ninića (automobil na rotacijskoj pozornici, pet plazma-ekrana i četiri stolca na prosceniju koji ujedno čini i temeljni igralački prostor) na nesilovit način dopuštaju međusobno isprepletanje i sudaranje poetiziranih, ali i autobiografski intoniranih rečenica, koje tako odterećene ulaze u slobodne semantičke odnose, podižući se i na razinu isprepletanja tijela i entiteta glumačkih kreacija. Živeći stalno na rubu mogućega raspoznavanja i odredbe, dramski se likovi ipak profiliraju unutrašnjim svijetom, dodatno potenciranim zasebnim vizualnim pričama koje se istodobno prikazuju na ekranima. Šeparović, zajedno s vrlo dobrim ansamblom, ulazi u implicitno propitivanje i pojedinih dijelova kazališnoga mehanizma te kompleksnosti glumčeve pozicije do koje neizbježno dolazi u sudaru s tako fragmentiranim suvremenim (post)dramskim tekstom. Valja stoga odati priznanje glumačkom ansamblu, koji se u izazovnu pothvatu što podrazumijeva i primjenu mnogobrojnih medija vrlo dobro snašao. Šeparović provodi vrlo vještu orkestraciju glasova, fragmenata iskričavih misli likova (naglašeno uporabom notnih stalaka na kojima se nalazi tekst kojim se glumci slobodno koriste), materijala snimljena na ekranima, filmskih inserata na projekcijskoj pozadini u dubini pozornice, glazbu violončela (glazbenica Snježana Rucner) i suvremene glazbe. Napokon, dobra predstava!

Ana Prolić Kragić