Vedra scenska igra

Vedra scenska igra

Ivica Krajač razigrao je raspoloženi osječki operni ansambl, a predstava je isijavala dobrim raspoloženjem

Njemački skladatelj aristokratskoga podrijetla Friedrich von Flotow u nizu je opernih djela nastalih sredinom 19. stoljeća sjedinjavao raznorodne elemente, od utjecaja francuske opere comique do talijanske melodioznosti. Tako je i pozadina njegove najpoznatije komične opere Martha ili Sajam u Richmondu kozmopolitska. Libreto Wilhelma Friedricha temelji se na tekstu Julesa-Henrija Vernoya de Saint-Georgesa, prema kojemu je u Parizu skladan balet trojice skladatelja. Flotow je u njemu napisao glazbu za prvi čin iz kojega će niknuti opera Martha. Siže je engleski, iz doba kraljice Ane, najpoznatija arija Marthe o posljednjoj ljetnoj ruži stara je irska balada. Tenorski lik Lyonela nosi u sebi donicetijevsku melankoličnost, a prevoditelj i redatelj Ivica Krajač sve je začinio i udomaćio lokalnom dosjetkom o esekerskom pivu. Nastalo je tako lepršavo i vedro djelo, mocartovske ležernosti i težine što je ta ležernost implicira. Za skladateljeva života izvedeno je u Beču, gdje je praizvedeno čak petsto puta, u razdoblju od 35 godina. U široke publike nekoć omiljena opera nije pala u zaborav, ali se na opernim pozornicama i ne susreće tako često. Neke su pak njezine melodije, vječno žive. Marthina arija o ruži, Lyonelova arija Ach so fromm ili ponoćni kvartet pravi su operni zimzeleni. Drage i omiljene melodije što odjekuju sa staroga gramofona poslužile su redatelju Ivici Krajaču kao polazište njegova uprizorenja. Cijela je pozornica Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, u sjajnoj scenografskoj izvedbi Zlatka Kauzlarića Atača, pretvorena u stari gramofon. Stara, škripava ploča scena je odigravanja zabavne priče o ljubavi dvaju mladih parova i zavrzlamama oko njezina ostvarenja. Zamisao je kulminirala u finalu opere, kada igla preskače, pa i ansambl to mjesto ponavlja, dok se igla ne pomakne. Ivica Krajač razigrao je raspoloženi osječki operni ansambl. Uz veliku pomoć koreografkinje Sonje Kastl i šarenilo kostima Dženise Pecotić, predstava je isijavala vedrom scenskom igrom i dobrim raspoloženjem. Dirigent Peter Oschanitzky pobrinuo se za pouzdanost glazbene izvedbe, raspjevanost velikih ansambala, ali ne i kvalitetu orkestralnog zvuka. Vrlo dobar zbor uvježbao je Dejan Čačija. Uspjeh brojnih i delikatnih solističkih višepjeva bio je promjenjiv. Sopranistica Ivana Kladarin često je intonativno vrludala u naslovnoj ulozi Lady Harriet/Marthe, mezzosopranistica Helena Lucić bila je glasovno neujednačena Nancy/Julija, dok skromne tenorske mogućnosti Ladislava Vrgoča nisu dostajale za ulogu Lyonela. Suverenim, sonornim tonom odskočio je bas Berislav Puškarić u ulozi Plumketta, uz korektne prinose Slobodana Cvetičanina kao lorda Tristana i Damira Bakovića kao Suca.

Davor Schopf