USPJEŠNO PROČITANA NAIVA

USPJEŠNO PROČITANA NAIVA

Svjetlana Sumpor, Dekodiranje slika, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb, 2005.

Hrvatski muzej naivne umjetnosti potkraj je godine predstavio novi izdavački projekt pod naslovom Studije i interpretacije i prvu knjigu toga budućeg niza, Dekodiranje slika, zbirku interpretativnih eseja, autorice i kustosice zbirke Svjetlane Sumpor. Na početku moramo istaknuti kako projekt odudara od uobičajenoga modela muzejskog ispisa, koji se u najvećem djelu svodi na kataloške nomenklature s predgovorom. Vladimir Crnković, ravnatelj muzeja i urednik edicije, najavio je i sljedeću knjigu u pripremi (autorica je književnica Božica Jelušić) dajući naslutiti kako je riječ o dugoročno planiranu i jasno profiliranu programu, koji se oslanja na različitu percepciju i interpretaciju djela, te da neće zastati na prvom ogledu i provjeri prvog izdanja. Da je HMNU već odmaknuo od temeljne faze objavljivanja fundusa te da je moguća njegova interpretacija i na drugoj komunikacijskoj razini (spotiranje i memoriranje pojedinačnih djela) govori pristup građi koji nam je predstavljen dekodiranjem slika Svjetlane Sumpor. Prije nego što se osvrnemo na njezin interpretativni postupak spomenimo i ukoričenje, oblikovanje i prijelom dizajnerice Maje Franić, koji nadilazi ili izbjegava stereotip referiranja na sadržaj ilustrativnim uređenjem naslovnice. Naime, samosviješću znaka i značenjskom igrom slovnog znaka Maja Franić — osim atrakcije u najboljoj tradiciji konkretnog oblikovanja — dala je nezanemariv signal o univerzalnosti jezika čitanja likovnog djela, ugodivši i u džepnom formatu funkciji ovog osobitog vodiča pred slikom. U knjizi od sedamdesetak stranica (tekstovi su cjelovito prevedeni i na engleski jezik) izdvojeno je osam djela naivne umjetnosti kojima autorica pristupa osvježenom, pomalo zanemarenom metodom oslonjenom na pronicavost čista oka te naizgled lapidarnu i nenametljivu tijeku opisa koji razjašnjava sliku. Vodeći čitača korakom pješaka, od slike do slike (pojam slike ne rabi se u tehničkom značenju), tekst se postupno zaobljava, a raspored i formalni elementi znakovlja slike postaju razgovijetnima. Kako su tekstovi odbacili kronologiju, kontekst i podtekst nastajanja djela (tehnički podaci nalaze se uz reprodukcije i biografije umjetnika na kraju knjige), oni su oslobođeni balasta specijalističke akribije, premda jasne i precizne opservacije ostaju podjednako dragocjene i laiku i stručnjaku. Te opservacije, potaknute djelima koja po odabiru predstavljaju esencije fenomena hrvatske naivne umjetnosti, jednom na ovakav način pročitane osposobljavaju čitaoca za prepoznavanje, sučeljavanje ili uspoređivanje rukopisa, načina imaginacije, poetike i u širem prostoru likovnoga jezika. Šest autora, šest majstora naivne umjetnosti povezanih i razdvojenih poetikom metaforičke, simboličke, verističke i ludičke naracije, osam njihovih protumačenih djela (šest slika i dva crteža), od kojih svaki u svojem likovnom jeziku pokazuje fasetirani aspekt jezičnih morfema, nesvedivi su pod isti nazivnik i pripadaju različitim formalnim obiteljima. No, deduktivni način njihova opisa na jednak način dešifrira njihove kodove vodeći čitača istim putem do posve različitih senzacija, i konačna odčitavanja njihova emocionalnog i psihološkoga naboja, koji se autorica ne kloni imenovati, pažljivo ga izvodeći iz likovnih sklopova i vizualnih efekata u verbalni izričaj. Viriusova gotovo gruba neposrednost, Gažijev etos prema malom čovjeku, Rabuzinova idelizacija simbolikom reda, boje i oblika, Skurjenijeva strepnja zakrabuljena u alegoriji, Generalićevi krajolici preplavljeni tjeskobama voda, Lackovićeva crtačka paučina koja dvosmislenostima zapleće pogled ili Feješeva ludička partikularizacija arhitekture predočeni su nam kroz duktusna, koloristička i prostorna svojstva slike i crteža. Jasno i sustavno prepletanje formalne analize, semiotičkih odrednica u opisu likovnih elemenata, osobito prostornih elemenata (visoko ili nisko obzorje, izbor perspektive, kombinacija rakursa) i boja, te simboličnog, alegorijskog ili naprosto ludičkog potiču percepciju uvodeći gledaoca/čitača u svijet slike na način na koji je to učinila Svjetlana Sumpor u izbrušenoj i discipliniranoj metodi, bez nametanja uvodeći u jezik znakova. Ono što po navici i stereotipu edukacije prepoznajemo kao naivno s epitetima fantastičnog (snovi i legende), dekorativnog, ugođajnog, izvornog (u smislu akademski neprosvijećenog) biva u svakom segmentu čitano kao čista likovno sublimirana intuicija. Protagonisti tih ispisa, dakle, nisu umjetnici, nego njihova djela, u kojima se precizno otkrivaju značenjske emocionalne i psihološke mimikrije umjetnosti što se nije odrekla narativnog, a u mimetičkom je pronašla polje slobode.

Margarita Sveštarov Šimat