TIKSARSKA PORGEŠKA

Kad je radio kao urednik u izdavačkoj kući, našao se Ivan Kušan u prilici da objavi i izbor iz Nazorove lirike. Tada je sebi zabio u glavu da u tom izboru i znamenitog Cvrčka otisne onako kako ga je pjesnik napisao, a ne onako kako se već decenijima objavljuje. Nazor je, naime, htio da njegov cvrčak (na čvoru crne smrče) cvrči svoj trohej zaglušljivi, a ne zagušljivi, kako to svaki put ispadne. A ispadne iz posve zagonetnih razloga, jer nešto što je zvučna pojava, kao taj trohej, i može biti samo zaglušljivo, a nikako zagušljivo. I, pratio je Kušan proces rada na toj knjizi, od trenutka kad je priređivač predao rukopis, preko sloga, korekture, novoga sloga, pa sve do tzv. superice, dakle do verzije teksta koja ide u stroj. U toj superici još je pisalo zaglušljivi. No, kad je dobio otisnuti svezak u ruke, Kušan je morao konstatirati da u njemu opet stoji zagušljivi, kao što je stajalo i toliko puta prije. Što se dogodilo? Zar se u tiskari našao netko odveć revan, pa je riječ stavio onako kako ju je navikao vidjeti? Ili je neki pakosnik odlučio Kušanu pokvariti posao? Ni slučajno. Moje je mišljenje da se dogodilo upravo ono što se i moralo dogoditi. Jer, tiskarske pogreške javljaju se zakonito, one su nešto kao entropija: sila protiv koje je uzaludno boriti se. A Kušan je samo imao sreću da mu se ta sila i neposredno objavi, kako bi mu poručila da je jača od njega. Jer, tiskarske su pogreške neizbježne, i bit će ih uvijek. Bit će ih zato što knjige prave ljudi, a ljudi nisu savršeni. I, što se više oni trude, što više načina pronalaze da izbjegnu pogreške, to se pogreške upornije i neizbježnije javljaju. To dokazuje i posve jednostavan primjer. Nedvojbeno je, recimo, da su pogreške mnogo češće u tiskanom tekstu, nego u tekstu pisanom rukom. Griješili su, doduše, i oni davni pisari što su u dugim noćima uz svijeću prepisivali npr. Gundulićeva Osmana; ali, to nije ništa prema pogreškama u tisku, kojih ima više i k tome su opasnije. A posve je očito zašto su pogreške u tisku češće: zato što je tisak inače ljepši, točniji, pregledniji od rukopisa. Ukratko, on je savršeniji nego rukopis. No, s obzirom na to da je količina nesavršenosti u svakom tekstu stalna, mora u tisku biti više slovnih pogrešaka, kako bi se uspostavila ravnoteža. Tiskarske su pogreške zato neiskorjenjive. Budući da njima upravlja neka viša zakonitost, one će se pokoravati njoj, a ne ljudskoj želji da pogrešaka ne bude. I, doskočit će svakom triku koji mi izmislimo da ih istrijebimo. Zato one u dobroj mjeri nalikuju na viruse koji mutiraju: koje god sredstvo da mi izmislimo protiv njih, virusi se jednostavno promijene (a mi se ne možemo promijeniti), i tako nas svagda nadmudre. Tiskarske pogreške nastaju zbog uzroka o kojima mi ne možemo ni sanjati, pa ih zato ne možemo ni predvidjeti ni spriječiti. Tiskarske pogreške, ukratko, nisu samo svjedočanstvo o postojanju jedne svemirske zakonitosti, nego su i njezino oružje. Jer, čini se da je i količina nesavršenosti u kozmosu stalna. Pa, ako knjige popravljaju kozmos i smanjuju količinu nesavršenosti, što drugo preostaje kozmosu nego da učini knjige nesavršenima, kako bi one popravljajući ujedno i kvarile, i kako bi količina nesavršenosti ostala svagda ista. I, to je za knjige dobro. To ne čini njihov napor ni uzaludnim ni besmislenim: one su kao junaci antičkih tragedija, za koje unaprijed znamo da će biti poraženi, ali se divimo njihovoj borbi. Knjige se za tu borbu osposobljuju upravo uz pomoć tiskarskih pogrešaka. Jer, trudeći se da nešto poprave, one se unaprijed mire s tim da će biti nesavršene, a to ih čini jačima i spremnijima na nove napore i nova pregnuća. U tom smislu, tiskarske pogreške igraju u knjigama onu istu ulogu koju u ljudskom životu igraju manje ozljede, lakše rane i prolazne bolesti. Takve sitne nevolje brane nas od nečega većeg i težeg: ako dobiješ ospice, vjerojatno nećeš dobiti sušicu. Tako je i s knjigama: ako ima tiskarskih pogrešaka, možda neće biti promašaja u poruci i u estetskom dometu, u onome što je za knjigu bitno. Pogreške su, dakle, vakcina. Vakcinom unosimo u organizam neku manju količinu klica, zbog kojih organizam proizvede antitijela, i učini nas imunima na bolest. A stanovita količina tiskarskih pogrešaka učinit će knjigu otpornom na one bolesti koje je u njezinu životu čekaju: na prolaznost, cenzuru, nečitanost, nerazumijevanje, zaborav. Što je više pogrešaka na početku, to je duži i plodniji život te knjige, a onda i pisca kao njezina autora. Zato današnji pisci mogu možda i pozavidjeti svojim prethodnicima. Jer, ako čovjek pogleda prva izdanja Vidrića, Matoša, Krleže, Šimića, Ujevića, vidjet će da ondje sve vrvi od tiskarskih pogrešaka. Te su pak pogreške — poput cjepiva — zaštitile knjige od drugih, težih bolesti, pa su njihovi autori zato i postali tako veliki, a njihova djela tako neprolazna. A što da radi današnji pisac, kad stvara u vrijeme visoke tehnologije i kojekakvih spelling–checkera? Kako da on svomu djelu osigura neprolaznost? Ima i za to lijeka. Spas je u činjenici da su i tiskarske pogreške danas dobile autorsku komponentu. Jer, sad knjigu više ne slažu slagari u tiskari uz pomoć olovnih slova, nego to čini pisac na računalu. Pogreške koje se pojave u knjizi zato su piščeve pogreške. I, one daju piscu i velike mogućnosti. On može namjerno unijeti u svoj tekst stanovitu količinu pogrešaka i mudro ih rasporediti, te tako osigurati i sebi i knjizi lijep i dug život.