Thorov malj

Thorov malj

Izrazito jednostavna, ali ne moralizatorska priča te osobito lijepa fotografija dvije su glavne karakteristike filma; njegova duljina od 140 minuta pak, kako nikada nema praznoga hoda, posve je opravdana

Što je važnije — zadovoljiti stotine želja ili ukrotiti samo jednu odnosno kako spriječiti kap vode da ispari, pitanja su na koja dugometražni prvenac indijskoga redatelja Pana Nalina nikada ne daje prvoloptaške i prozaične odgovore; pitanja koja će njegovu junaku otkriti da do postizanja nirvane treba kušati i njezinu drugu stranu — samsaru te da bi za postignuće prosvjetljenja želje trebalo proživjeti i učiti iz njih, a ne potiskivati ih. Samsara, naime, kao ciklus rođenja i smrti odnosno protjecanje pojavnoga postojanja mjesto je za pročišćenja pojedinčeve duše, dnevna materijalna egzistencija koju u brojnim reinkarnacijama do konačnoga stapanja s Bogom u bezvremenom duhovnom stanju prolazi i glavni lik filma; on mora shvatiti iluzornost i nižu prirodu pojavnoga svijeta tako što će ga iskusiti, a ne samo mentalno ga se odreći celibatom i meditacijom. Prava brahmacharya, naime, nije moguća ako u osobi tinja plamen želje i mladi redovnik Tashi morat će to spoznati na teži način. Motivski, to ga veže s junakom Kim Ki–dukova Proljeća, ljeta, jeseni, zime... i proljeća, asocira na mladiće iz pripovijetki koji gonjeni znatiželjom u svijet kreću napuštajući roditeljski dom, ali i vuče poredbe sa Sidhartom i njegovim nagnućem preispitivanja i duboke potrage — prvoga u nošenju sa svakodnevicom, drugoga prakticirajući pobožni asketizam. To podcrtava i simbolička uvodna scena u kojoj orao (nebeski i solarni simbol odnosno slika višeg duhovnog bića) iz visine ispušta kamen koji ubija kozu. Još je majstor Eckhart poučavao da je kamen sinonim za spoznaju, a kamen pao s neba metafora je nebeske aktivnosti, a ne samo pasivne prisutnosti. Uska je veza između duše i kamena te u ovom slučaju on postaje znak involucije umjesto napredovanja — Thorov malj koji mora lupnuti po glavi da bi se došlo do pameti. Izrazito jednostavna, ali ne moralizatorska priča i osobito lijepa fotografija dvije su glavne karakteristike filma; njegova je duljina od 140 minuta pak, kako nikad nema praznoga hoda, posve opravdana, te se zasigurno može reći kako ovdje nipošto nije riječ o jednom od onih sladunjavih, lažno sentimentalnih i posvemašnje nevjerodostojnih, u osnovi komercijalnih uradaka o drugim kulturama, u kojima autori o tim kulturama nemaju blage veze — nego o punokrvnu djelu i bogatu duhovnom iskustvu koje, posebice u svome prvome dijelu, ostavlja dojam da gledamo visokoprodukcijski dokumentarac. Stoga duševno–simbolički kolorizam tibetanskoga budizma kakav pronosi, nastojeći svoju rijeku spojiti sa morem, kao metaforu za napredak duše u brojnim životima, Samsara poruke pronosi neforsirano, nenametljivo i polako te u svojoj moćnoj skromnosti itekako može dotaknuti duhovne žice gledatelja.

Katarina Marić