Teatarska Magija

Teatarska Magija

Iako je mogao izabrati glumački ansambl s kojim će točnije postaviti Garderobijera, on je odlučio raditi u kazališnoj sredini gdje su strast igre, čistoća i plemenitost glumačkoga poziva još na visokoj cijeni

Kazalište Virovitica proslavilo je 2. veljače šezdeset i prvi rođendan premijerom Harwoodova Garderobijera, otvorivši pritom devetodnevni 2. virovitički kazališni susret 2006. Virovitičko je kazalište u ovome trenutku vjerojatno najpropulzivnije hrvatsko kazalište: kloneći se banalnih kalkuliranja u krojenju repertoara i znalački ustrojivši glumački ansambl neopterećen akademskim, studentskim ili amaterskim umjetničkim izvorištem, taj je teatar vjerodostojan dokaz koliku moć može imati kazalište u maloj sredini. Nagrada za najbolju kazališnu publiku stručnoga žirija Hrvatskoga društva dramskih umjetnika konačno potvrđuje njihovu izvrsnu komunikaciju. Razlozi redatelja Joška Juvančića da Garderobijera radi baš s virovitičkim ansamblom vjerojatno imaju veze s trenutačnim stanjem u hrvatskome glumištu, opterećenu intrigama, novcem i politikom. Garderobijer govori o kazališnim ljudima —garderobijeru, dramskim prvacima, epizodistima, inspicijentima — iz optike off–stagea, one strane pozornice koja gledatelju ostaje tajnom. Londonska kazališna trupa, usprkos bombardiranju, ratnoj neimaštini i na brzinu skrpanu ansamblu, pred svojom publikom igra Shakespeareove komade. Unatoč demenciji svog dramskog prvaka Sira, koji u kazališnoj garderobi brka Othela i Kralja Leara, kao i činjenici da Lady ima barem dvostruko više godina i kilograma od Cordelije, Harwoodovi se likovi uzdižu iznad osobnih taština, malodušnosti i sitnih ambicija — a sve za višu svrhu: umjetnost, po cijenu života. Dakle, Juvančićeva je motivacija slična: iako je mogao izabrati glumački ansambl s kojim će točnije postaviti Garderobijera, on je odlučio raditi u kazališnoj sredini gdje su strast igre, čistoća i plemenitost glumačkoga poziva još na visokoj cijeni. I, procjena se pokazala točnom. Draško Zidar u naslovnoj je ulozi Garderobijera Normana dočarao osjećajni sklop staroga homoseksualca, kazališnog posvećenika čiji simbiotički odnos s dramskim prvakom Sirom govori o neraskidivoj, gotovo roditeljskoj vezi s kazališnom umjetnošću. Antun Vrbenski kao zaboravljiv, umirući glumac Sir izvrsno je uravnotežio patos i samoironiju; Blanka Bart dala je racionalnu, mudru i dostojanstvenu Lady — osvijetlivši cerebralnošću svoje uloge intenzitet strasti ostalih. Snježana Slavić kao samozatajna inspicijentica Madge na pozornicu je donijela svijet potisnutih osjećaja, neispunjenih žudnji ljudi iza kulisa — dok je uloga Irene, ambiciozne naivke, bez obzira na komičarski talent Helene Minić, ipak prilično plošna. Kompatibilne scenske energije Gorana Košija kao Kenta, Mije Pavelka u ulozi Oxenbyja, kao i Gloucester i Geoffrey Thornton Igora Goluba, zaokružile su Garderobijerov svijet. Scenografija Marina Gozzea sačinjena je od mobilnoga zida koji sitnim pomacima dočarava kazališnu garderobu, hodnik i off–stage. Kostimi Đurđe Janeš stilizirani su prema modi četrdesetih godina, a scensko svjetlo Damira Gvojića precizno je gradilo atmosferu i dramaturgiju predstave. Juvančićev redateljski koncept temelji se na potpunome poštivanju Harwoodova Garderobijera, bez nepotrebna osuvremenjivanja djela koje pouzdano igra zauvijek. Vrhunac je postignut u scenama off–stagea: ansambl bez blagodati današnje tehnologije proizvodi oluju. Da je pritom izbjegnut mikrofon, te bi scene zasigurno bile antologijske. U posljednjem dijelu predstave, kada se Sirovom smrću raspada i Garderobijerov život, tempo je bio prebrz: moći proživjeti Garderobijerovu tugu, prihvatiti njegove suze za svoje, uistinu čuti njegov monolog koji kida srce — za to je trebalo dati vremena. Bez obzira što je danas sporost izvan svake, pa tako i kazališne mode, Garderobijer publici ostaje dužan vrijeme nužno za proživljavanje autentične tuge. Moguće da bi tada, osim Draška Zidara na pozornici — plakala i nagrađena virovitička publika.

Dubravka Lampalov