TANGO BEZ KLIŠEA

TANGO BEZ KLIŠEA

Niska pozornica, scenografija i stolovi za publiku uspješno su dočarali ugođaj kabareta, prostora gdje tango pruža najprimjereniji doživljaj

Lako je shvatiti zašto je, početkom prošloga stoljeća, tango potpuno zaludio svijet. Zavodljiva glazba umjerena tempa i sinkopirana ritma, lako zavodi senzualnošću i ljepotom. No, tango, pojam koji je u to doba označavao glamur i eleganciju povlaštenih, zapravo je nastao u utrobi društva — lučkim bordelima i krčmama Montevidea i Buenos Airesa u kojima su patnje ublažavali imigranti iz Europe i Afrike. Upravo tu pretvorbu iz mračnih okupljališta portenosa do pariških kazališta i, poslije, koncertnih dvorana, mogli smo lijepo vidjeti u zagrebačkom nastupu kvinteta El Despues. Njihov tango nuevo istovremeno je inkarnacija klasične orquesta tipica i nadogradnja tanga klasičnog modernizma, odnosno Piazzolinih smjelih harmonija i slobodnih struktura. El Despues je, zajedno s gitaristom Alejandrom Schwarzom, osnovao bandoneonist Victor Villena, domaćoj publici poznat iz nastupa dub–tango sastava Gotan Project. I ostali članovi argentinsko–francusko–belgijskog ansambla — violinist Cyril Garac, pijanist Ivo De Greef i basist Bernard Lanaspeze, vrlo su poznati u svijetu tanga. Njihovo sjajno muziciranje u kojem su, prema klasičnom tango–obrascu, ritam održavali bas i klavir, a melodije vodili bandoneon i violina, posebno se dojmilo u duelima dva melodijska instrumenta i vrlo zanimljivu fraziranju. Niska pozornica, scenografija i stolovi za publiku uspješno su dočarali ugođaj kabareta, prostora gdje tango pruža najprimjereniji doživljaj. Repertoarno, sastav je izveo isključivo vlastite skladbe, uglavnom iz pera Alejandra Schwarza. Uvodna Reunion, strastvena igra bandoneona i violine, kojom je najavljen prvi album skupine, slikovito je pokazala što sastav želi — povezati vatrenost lučkog okružja, gdje se tango rodio, i modernističku eleganciju koju je ta glazba stekla poslije. Trodijelna suita Efécto Tango donijela je živo unisono sviranje koje se povremeno razbija u pojedinačne lamentacije tragična prizvuka te pasaže smirenosti gdje je bandoneon, ta neobična i svirački zahtjevna harmonika koja uvelike određuje zvuk tanga, u Villeninim rukama, bio ganutljivo artikuliran, poput ljudskoga glasa. Njegova melankolija dominirala je i u milongama, skladbama posebna smirena tango–stila. Tu su osobito oduševili El Despues i Jednom u Buenos Airesu, prekrasne nostalgične melodije. Bio je to jedinstven nastup u kojem smo čuli jauk klasičnoga tanga, koji, neobičnim harmonijama i senzibilitetom, ide dalje od tema neostvarene ljubavi i nostalgije, zatim izvanredne i, ponekad, vrlo smjele aranžmane koji dotiču i jazz i ozbiljnu glazbu te emocije koje tangu daju novu dimenziju, ne gubeći pritom njegovu sjetnost i produhovljenu ljepotu — jednostavno, tango bez klišea. Dakako, bilo je i skladbi posvećenih plesačima tanga. Ipak, ove večeri, nitko nije zaplesao. Šteta, jer kao što je rekao Al Pacino u Mirisu žene: »The tango is the easiest dance. If you make a mistake and get tangled up, you just tango on.«

Velimir Cindrić