SAATCHI I GUCCI

SAATCHI I GUCCI

Allenovi filozofski scenariji i dalje ostaju neka vrsta aksioma prema kojem su brojni (europski) kritičari i pripadnici uljuđenoga građanstva pokušavali definirati svoje kulturne živote

Premda Henry James nije volio previše pričati o svom privatnom životu, njegovi su se biografi često pitali što se motalo po piščevoj glavi dok je slavio suptilne makinacije svih onih beskrupuloznih spletkara koji su vrebali na ranjive duše, dovoljno naivne da povjeruju njihovoj atraktivnoj vanjštini. Što se pak motalo po Allenovoj glavi dok je slavio spletkarsku ulogu jedne hladne američke zmije u dekadentnom londonskom brlogu, portretirane kao neka vrsta heteroseksualne inačice Wannija iz Hollinghurstova romana Linija ljepote? Dok se na Allenovim terenima vodi revizionistički meč, njegova teniska mreža pokušava suptilno razdvojiti klasicizam od neoklasicizma. A da bi se izgubila partija tenisa, treba žrtvovati nevine. Trebalo je samo napustiti New York i osloboditi se alter ega, premda se Allenov naizgled neistraženi teritorij buržujskog Londona u svojim ritualima tek ponešto razlikuje od njujorškog Upper East Sidea iz Zločina i prekršaja. Poput tog ambicioznog i dostatno pesimističnog filma u kojem se imućni oftalomolog Martin Landau pokušava osloboditi ljubavnice u strahu da ona ne razotkrije njegovoj ženi njihovu vezu, krimi podzaplet Završnog udarca također je povezan s krivnjom, vjerom i etikom, samo što autor sada odbacuje teološko–didaktičku dijalektiku odnosa prema Svevišnjem i vraća se (imućnim) ljudima. Crna komedija poslužena je sada kao slasno predjelo tragediji, ali bez nepotrebnog dramatiziranja. Time je autorov recentni status menopauzalnog reciklatora još više učvršćen. Jer, najnoviji meta–Allen nije ništa drugo nego film o parovima i njihovim kućama (loftovima, apartmanima), dakle kontinuirano montažno putovanje iz jedne kuće u drugu na relaciji plan–kontraplan. Kao i u Alana Hollinghursta, njihovi interijeri s bibliotekama ŕ la Hogwarts ispunjeni knjižurinama u kožnim povezima i sobe s pogledom na Westminster Abbey imaju strogo političko i (homo)seksualno značenje. Obojica su napisali/snimili lijepi roman/film o ružnim ljudima, samo što generaciju Željezne Lady sada zamjenjuje generacija Tonyja Blaira, što je manje–više ista stvar. Ne samo da dijele politička stajališta, nego prolaze iste rituale odlazaka na operne premijere u Covent Garden, kupnje Guccijevih torbica i otvaranja izložbi u pomodnoj galeriji Saatchi & Saatchi. Tek je Tate u međuvremenu postao i Modern. No, dok su junaci Allenovih dosadašnjih filmova bili dio okoline, Nola i Chris ostaju izolirani u svojim psihopatologijama i citatima iz vodiča za samopomoć. Zato nam narator Chris već na početku poručuje da je život puka sreća i da uvijek možemo iz njega izaći kao pobjednici i gubitnici. No, Allenovi filozofski scenariji i dalje ostaju neka vrsta aksioma prema kojem su brojni (europski) kritičari i pripadnici uljuđenoga građanstva pokušavali definirati svoje kulturne živote. Jer, Allen je već poodavno ostao imun na siromahe i beskućnike. Jedan ga je kritičar čak nazvao najvećim pornografom bogatstva, što nije daleko od istine s obzirom da je već nadmašio Ivoryja u manirističkoj preciznosti kojom uranja u njujorški chic zapadno i istočno od Central Parka, pa i dalje, ali i pozira paparacima dok na izlasku iz venecijanskog Grittija odvodi bračnu družicu na jesenji shopping, ispran Bellinijem u Harry’s Baru. Možda je Chris doista portretiran kao suvremeni nasljednik Claytonova siromašnog Lawrencea Harveya iz Puta u visoko društvo. No, njegovim ulaskom u najviše krugove britanskog društva udebljat će se i njegov novčanik. Bez obzira na to, još od autorova Allana Felixa–Bogarta, koji nam je zadao burleskni početni udarac u Play It Again, Sam, pa sve do Chrisa Wiltona u Završnom udarcu, Allen nije prestao vjerovati da nam je ponekad u životu dopušteno ponašati se poput naših heroja s velikog ekrana.

Dragan Rubeša