Preispitivanja u samoći

Preispitivanja u samoći

Branko Matan, Stanko Lasić, Bibliografija Stanka Lasića; Stanko Lasić, Članci, razgovori, pisma, Gordogan, Zagreb, 2004.

Stanko Lasić neobična je pojava na domaćoj intelektualnoj sceni, neprispodobiva s ijednim drugim akterom domicilne sveučilišne kritike, znanstvene publicistike ili uopće teorijske analize. Ta posebnost i neobičnost sastoji se u predanu radu, opsesivnom čitanju i pisanju, strpljivu i mukotrpnu prolaženju nepreglednim mnoštvom tekstova, čiji je konačni rezultat neprijeporna znanstvena akribija. Takvo znanstveno lutanje u osnovi je pomalo i tužno, čega je dakako svjestan i sam autor: ono govori o životu u esencijalnoj samoći, o neprekidnom propitivanju svega napisanog i o eremitskoj izolaciji kao jedinom mogućem preduvjetu traganja za ontologijom Nemogućeg. Ta osamljenička avantura i pustolovno uranjanje u literaturu do sada je rezultiralo dvadeset i dvjema knjigama, a pred čitateljstvom su se nedavno našle i dvije nove, sveukupna opsega oko 1200 stranica. Bibliografija Stanka Lasića na jednom mjestu okuplja gotovo sve što je o autoru dosad napisano i rezultat je višegodišnjega truda sama autora i Branka Matana koji su sustavno i precizno skupljali članke, studije i rasprave o Lasićevim radovima. Bibliografija nije zanimljiva samo zbog opsežnosti i informativnosti, nego ponajprije kao svjedok autorova misaonog puta i kao presjek intelektualne klime jednoga vremena. Lasićeve su knjige i radovi nerijetko izazivali strastvene reakcije, pa se mnogostrukost glasova u ovom izdanju može čitati i kao vrlo korisno i iznimno živopisno svjedočanstvo o stanju hrvatske književne znanosti, politike i akademskoga života u burnim povijesnim razdobljima. Druga knjiga još je opsežnija i sadrži izbor autorovih objavljenih i neobjavljenih radova, podijeljenih u pet cjelina: istupi i nastupi, eseji i članci, recenzije, intervjui i razgovori te pisma. Četrdesetogodišnji presjek kroz Lasićevu produkciju golem je književni i znanstveni materijal i nemoguće je na ovako suženu prostoru čak i približno ocrtati autorove teme bavljenja i područja interesa te ući o ozbiljniji dijalog ili polemiku s napisanim. No, moguće je dati elementarnu prosudbu o temeljnim odrednicama Lasićeva djela, o osnovnoj metodologiji znanstvenoga teksta, o duhovnom kretanju i navlastitom političkom određenju. U prvoj cjelini najzanimljiviji javni nastupi (ovdje vjerno reproducirani s magnetofonske trake) upravo su oni vezani uz Krležu i javnu raspravu (s povremenim primjesama egzorcizma) uzrokovanu Kronologijom života i rada, dakle knjigom koja je uz Sukob na književnoj ljevici izazvala najviše žustrih polemika. Mogućnost ili potreba jednog novog i drukčijeg čitanja Krleže realizirane kroz dekonstrukciju spomeničke slike o njemu osnova je rasprave koju je iznimno vrijedno pročitati zbog životnosti izgovorene riječi i atmosfere razgovora s početka osamdesetih godina prošloga stoljeća. Druga cjelina sastoji se od eseja i članaka o raznim temama od kojih se najprovokativnijim (ali i metodološki najpreciznijim) čini esej/predavanje o Hrvatskoj u europskom kontekstu, u kojem Lasić analizira političku i moralnu strukturu Europe u kontekstu odnosa znanja i moći. Idući blok, recenzije, donose veći broj tekstova koje je autor pisao po narudžbi za nakladnike i koji dosad nisu bili objavljeni. Te recenzije nadilaze standardni oblik ne zadržavajući se samo na informativnom prikazu pojedinog djela, nego su neka vrsta privatnoga pisma autorima i stoga znače istinsku komunikaciju s pročitanim. Četvrta cjelina obuhvaća deset intervjua i razgovora što ih je Lasić dao domaćim medijima (uglavnom novinama) i u kojima su na jasno artikuliran način vidljiva autorova politička, intelektualna i moralna uvjerenja i stavovi. U petom se dijelu nalaze pisma što ih je Lasić desetljećima pisao prijateljima i suradnicima, kao i poznata polemika s Igorom Mandićem u »Vijencu« 1997. Autorova skribomanska korespondencija predočena u obliku pisama dvadesetak osoba iz javnog života s kojima je Lasić komunicirao godinama spoj je intimističke i intelektualne komunikacije, pisanja o svakodnevnim efemernostima i misaonim lutanjima, asocijacijama i emotivnim dvojbama, i u tom smislu zanimljiv je (dakako, ne i krajnje intiman) dokument. Ove dvije knjige nisu tek samorazumljiv i logičan dodatak ionako plodnu znanstvenom opusu, odnosno puki zbroj eseja, pisama i razgovora te bibliografije koja će zainteresiranom čitatelju pružiti pregledan i katalogiziran uvid u autorov rad i djelo u kronološkoj perspektivi. Ovih tisuću i nešto stranica ne čini okamenjeno prigodničarsko štivo nastalo iz potrebe ukoričenja razasutog literarnog i znanstvenog materijala u svrhu podizanja spomenika, nego polemičko štivo u kojem su mnogi disparatni glasovi, i upravo ta inherentna polemičnost i preispitivanje šarolikog izbora tema obje knjige čini iznimno zanimljivim štivom. Literatura o Lasiću na vrlo plastičan način preslikava te glasove i pušta ih da dođu do izražaja, govoreći nam ponekad mnogo više o medijskoj i društvenoj klimi negoli o autoru samu. U Lasićevim tekstovima štošta je vrijedno višestruka čitanja, proučavanja i analize, no isto tako ima mjesta nad kojima se treba zamisliti zbog spornih i dvojbenih teza. Lasićev lajtmotiv ontološkoga strukturalizma kao totalne spoznaje svijeta vrlo je sustavan i metodološki precizan svjetonazor, ali poprilično klimav i danas pomalo arhaičan. Autorova politička orijentacija također je bila i ostala predmetom polemika, ponekad i vrlo grubih napada. Proglašavanje Lasića »drugorazrednim nacionalističkim ideologom«, »romantičarskim esencijalistom« te osobom koja naivno i nevino tretira suvremenu intelektualnost pokazalo je koliko su njegovi žučni oponenti malo čitali ono što je napisao, a još manje od svega napisanog u elementarnom smislu i razumijevali. Ono u čemu Lasić po mom sudu ipak posve pogrešno i žilavo ustrajava borba je za priznanje na hijerarhijskoj ljestvici svjetske kulture. Naime, shvaćajući i duboko proživljavajući kolonijalni i posve marginalni karakter hrvatske kulture u odnosu na europsku, on se zalaže za detaljno studiranje tzv. himalaja, odnosno vrhunaca književnog i umjetničkog stvaranja bez trošenja vremena na marginalne autore i nacije. Retorika velikih ideja i malih naroda ovdje se pokazuje zastarjelim konceptom jer nacionalne književnosti više ne postoje u onom obliku kakve su postojale tijekom povijesti pa prema tome ni provincijalni (izvorno krležijanski) kompleks istovremenog divljenja i prezira spram velikih i moćnih ne može više biti paradigma političkog, umjetničkog ili znanstvenog djelovanja. Ono što u Lasića zaista ponajviše fascinira suludo je vjerovanje u vrijednost rada kao jedine emocionalne i intelektualne utjehe koja nam preostaje. Taj patos rada istodobno je odbojan i divan: odbojan stoga što nas izdvaja iz svijeta i odvlači u eremitsku izolaciju, a divan zato jer nam pokazuje nevjerojatnu upornost u traženju značenja i smisla svijeta koji nas okružuje. Plodovi takva preispitivanja u samoći vidljivi su i u ovim knjigama u kojima je čitanje i pisanje istovjetno disanju, a upravo nas literatura upozorava kako treba disati u vremenima kad je duhovni zrak dobrano zagađen.

Tonči Valentić