PLOŠNI REALIZAM

PLOŠNI REALIZAM

Pjevanje hitova Billie Holiday kako je to činila Ksenija Prohaska bio je središnji umjetnički doživljaj ove produkcije, njezina nezaobilazna vrijednost

Kako je u cedulji predstave izostavljeno ime autora dramoleta prikazana u foajeu zgrade HNK Split, čije je južno polukružno udubljenje za tu prigodu scenograf Slaven Raos pretvorio u prostor uz šank američkoga bara iz pedesetih, valja nam zaključiti da je dramolet složen dovijanjem redatelja Arsena Antona Ostojića i same protagonistice večeri Ksenije Prohaska da osloncem na biografske podatke slavne jazz–vokalistice Billie Holiday dramski izraze bjegove umjetnice preko alkohola i droge od svih trauma njezina sirotinjskog i crnačkog podrijetla, zlostavljanja, intimne osamljenosti i rasističkih etničkih podjela Amerike pedesetih. To je nastojanje na dramaturškom planu rezultiralo tek ilustrativno realističkim prikazom stupnjevanja samouništavajućih postupaka Billie Holiday, nečim poput očitovanja bolesti čiji je razvoj sa smrtonosnim ishodom posve jasan već rutinskom medicinskom promatranju. Dakle, bez ikakve neizvjesnosti o mogućoj pobjedi Života nad Smrću — i obrnuto. Ni ta jasnoća nije pogodovala ostvarenju dramskog naboja u rečenom dramoletu. Jer upravo neizvjesnost zametnutoga boja između dviju ili više suprotstavljenih sila —osnovno je svojstvo drame kao književnoscenske vrste. Stoga, sa žaljenjem zbog onoga što je u ovoj produkciji bilo iznad rutine, moramo kazati da je u samu tekstu sve ipak ostalo na razini dramaturški već apsolviranih iskaza socijalnih motiva (neke rečenice budile su asocijaciju na sadržaje koje su već odavno izrekle Krležine osobe Margetićka i barunica Castelli) i već viđenih rasističkih apsurda u američkom filmu. Stoga plošni realizam prikazanoga dramoleta možemo pojmiti samo kao ponavljanje sociološkog gradiva, ali ne i kao zalazak u područje dramskog. Ipak, pjevanje hitova Billie Holiday kako je to činila Ksenija Prohaska bio je središnji umjetnički doživljaj ove produkcije, njezina nezaobilazna vrijednost. U tom kontekstu valja iskazati pohvale diskretnu Ostojićevu redateljskom vodstvu, dobroj glasovirskoj pratnji Ivana Božičevića i, dakako, glumcu Robertu Kurbaši u ulozi Charlieja na njegovu strpljivu slušanju svih govornih banalnosti upućenih njegovu uhu. Nažalost, nužno je kazati i to da kostimi Nede Makjanić Kunić nisu bili primjereni nositeljima spomenutih uloga, a samim tim ni dramskim osobama. Stoga ćemo, s obzirom na promoviranje uspješne splitske modne obrtnice u kostimografkinju predstave, pripomenuti mjerodavnima u Kazalištu da kostimografska kreacija izvire iz posebnosti djela u temelju predstave (zašto bi inače dramaturgija kao znanstvena disciplina bila nezaobilazni dio edukacije svih budućih sudionika kazališnog čina?!), a ne iz mode ili pukog šnajderaja. Pa ćemo kazati ovako: kostimografija — to je struka sui generis.

Vlatko Perković