Otvorena knjiga

Otvorena knjiga

Mekookidajući slučajne prolaznike, radnike pred uličnom kulisom i paravanom poznatog brand znakovlja, Vesović je lovio ono što najviše voli, život sam, prolazan, slučajan, fluidan, pun važnih trenutaka koji se takvima ne čine dok su tu, nego samo onda kada prođu

Samo jednu sliku izlažem, rekao mi je Vesović kada smo se sreli nekoliko dana prije otvaranja njegove izložbe Streetlife u Galeriji MM. Izložio je jednu sliku sastavljenu od niza slika, dodala bih. U friz složene fotografije istoga mjesta snimljene u jednom vremenskom intervalu uz koji je komponiran drugi niz fotografija snimljen u sljedećem vremenskom intervalu. Trgovina iz lanca Lacoste u izgradnji je i skrivena iza papirom obložena stakla izloga, a radnike koji dokono promatraju prolaznike također netko promatra, fotograf skriven na drugoj strani ulice, pa i oni tako postaju prolaznici na cesti života. Mekookidajući slučajne prolaznike, radnike pred uličnom kulisom i paravanom poznatog brand znakovlja, Vesović je lovio ono što najviše voli, život sam, prolazan, slučajan, fluidan, pun važnih trenutaka koji se takvima ne čine dok su tu, nego samo onda kada prođu. Baš na tragu fotografskog razmišljanja, iako bi se moglo činiti da je i na tragu snimateljskoga, u potrazi za pravim trenutkom on ih niže jedan uz drugi, ne određujući i ne pridajući značenje onom jednom, jer trenuci su nedjeljivi, a život ionako nije estetska kategorija pa ljepota pri fotografovu izboru nije i ne bi trebala biti presudna. Vesović nije u potrazi za životom, on ga jednostavno živi i s ljubavlju bilježi, kako bi on rekao, fotografije se rade same, one izabiru njega, treba im se samo prepustiti. Radeći sekvence u nizu hvata se u koštac s vremenom i razvija priču, narativnost sazdana od slučajnosti, prolaznika, simbola potrošačkoga društva, navodnih glavnih aktera. Mogući glavni akter pojavljuje se ovdje kao sporedan lik, u drugom vremenu portretiran Phillipe Lacoste, ispred već završene trgovine vlastitih proizvoda, djeluje jednako slučajno, usputno se osmjehujući u Vesovićevu kameru, s rukama u džepovima, promatra Vesovića jednako kao i on njega. Sniman iz veće blizine, stavljen je u prednji plan, ali ne bi se reklo da je time dobio na važnosti; kontrastiran bližim planom i vertikalno postavljenom snimkom, čime je cijela kompozicija dobila na dinamici, upotpunjena zanimljivim obratom, dok je sam Lacoste i dalje ostao prolaznik u frizu života. Taj niz snimaka postavljen je zaista kao jedna fotografija, razvijen na dugačkom fotopapiru, stavljen je vodoravno na postolje u središte galerije, tako da se gleda kao otvorena knjiga na stolu, baš kao priča, posve slučajna.

Vesović je već snimao na takav način, izlagao priče u fotografskim sekvencama, počevši 1985. sa ciklusom Rosebud, potom je izlagao Cvijeće zla i Stomoricu, da bi posljednji put pokazao nešto slično 2002. (Svadba). Ovaj ciklus pod naslovom Streetlife Vesović je pokazao (pod drugim imenom) na Zlarinu u srpnju ove godine, kada je zajedno s Posavcem i Rasolom sudjelovao u izložbenom projektu Punta arta — muzej na otoku, u organizaciji Marine Viculin i Muzeja grada Šibenika.

Tanja Masnec Šoškić