Opća trivijalizacija

Opća trivijalizacija

Marshall ne razumije japansku kulturu i tradiciju, nego drži da je nakon nekoliko pogledanih filmova Zhanga Yimoua i Chena Kaigea, bilo koji holivudski najamnik uz raspolaganje visokim proračunom u stanju režirati nešto slično

Kad se u svjetskim knjižarama 1997. pojavio roman Sjećanja jedne gejše stručnjaka za japansku umjetnost i povijest Arthura Goldena, pisca s iskustvom života u Japanu, koji je u svom proznom djelu iznimno mnogo pozornosti posvetio stvaranju autentičnih likova i ambijenata i njihovu smještanju u faktografski precizan povijesni kontekst japanskoga društva prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata, knjiga se, zahvaljujući uvjerljivosti i unatoč zamjerkama zbog kičasta stila, preko noći prometnula u bestseler. Jasno, odmah je za oko zapela holivudskom mogulu Stevenu Spielbergu, koji je, zbog zauzetosti Umjetnom inteligencijom i drugim projektima, tada odustao od režije, da bi naposljetku preuzeo producentsku palicu, a u redateljski stolac posjeo precijenjenoga Roba Marshalla. Marshallova je zvijezda na nebu sedme umjetnosti zasjala 2002, kada se dotad ambiciozni koreograf prihvatio filmske adaptacije mjuzikla Chicago, velikoga brodvejskog hita glasovita koreografa i redatelja Boba Fossea iz 1975. Film koji je od trinaest oskarovskih nominacija potvrdio šest svog je redatelja predstavio kao neosporno kompetentna zanatliju, koji zna precizno dizajnirati svaki kadar, no ipak tek zanatliju čije debitantsko ostvarenje pamtimo ponajprije po razmjerno dojmljivoj vizualnosti ostvarenoj vještom montažom, raskošnim koloritom te zgodnim scenografskim i kostimografskim rješenjima, dok smo mu kao osnovne nedostatke mogli navesti nedostatak dramske napetosti i kontrasta, kao i donekle trivijalnu priču i površnu karakterizaciju protagonista. Sva obilježja Marshallova redateljskog rukopisa vide se i u njegovu drugom filmu, ovaj put nominiranu za šest Oscara. »Zaslijepite ih, bacite im šljokice u oči!«, riječi su pjesme koju je u Chicagu otpjevao Richard Gere u ulozi ciničnog odvjetnika Billyja Flynna, a kojima se u odnosu prema gledateljima vodio i sam Marshall, pokušavajući im sjajnu bižuteriju prodati kao umjetnost. Slično tomu, redatelj nam i u Sjećanjima jedne gejše, neosporno računajući na oskarovsku žetvu, ponajprije nudi šarenu i kičastu razglednicu, scenografski predizajniranu inscenaciju gejšama namijenjene četvrti Kyota tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća. Sve ostalo, potencijalno vrlo intrigantno dočaravanje jednog dalekog svijeta, društva zahvaćena velikim promjenama i kulture u izumiranju, svodi se na pomalo trivijalno tematiziranje ljubavne priče emotivne Nitte Sayuri, romanse navodno veće od života, i površan izvanjski prikaz života gejši, umjetnica sposobnih jednim pogledom osvojiti muškarca, koje su nakon godina mukotrpna učenja plesanja, sviranja, razgovaranja i zavođenja, svoju intimu otkrivale danni, svom financijskom skrbniku kojem su uzvraćale posebnom pažnjom. Marshall ne razumije japansku kulturu i tradiciju, nego drži da je nakon nekoliko pogledanih filmova Zhanga Yimoua (recimo Šangajska trijada, Podignite crvenu svjetiljku i Kuća letećih bodeža) i Chena Kaigea (primjerice Zbogom moja konkubino), bilo koji holivudski najamnik uz raspolaganje visokim proračunom u stanju režirati nešto slično. Kad glavne uloge već ne mogu glumiti Julia Roberts, Renée Zelwegger i Catherine Zeta–Jones, ignorantu Marshallu i njegovim mentorima posve je svejedno što japanske gejše utjelovljuju Malajka Michelle Yeoh i Kineskinje Ziyi Zhang i Gong Li, jer njima ionako sve one izgledaju isto. Srećom, tri glavne uloge tumače uistinu izvrsne (i prekrasne) glumice, čije vrlo sugestivne izvedbe u kombinaciji s raskošnom produkcijom filmu jamče pristojnu gledljivost. »Što znamo o zabavljanju Amerikanaca?«, pita se Sayuri pred kraj filma, nakon japanske kapitulacije. Mlada bi gejša za savjet svakako trebala upitati Roba Marshalla i Stevena Spielberga.

Josip Grozdanić